| Üzenet | MOLIM SVE ONE KOJI VIDE OVAJ BLOG DA KOMENTARIŠU TEKST BLOGA OVDJE ILI NA MOM PROFILU
UNAPRIJED ZAHVALJUJEM SVIMA
Integracija i resocijalizacija
žena s invaliditetom
Pogled na invaliditet s aspekta ljudskih prava
Osobe s invaliditetom imaju ista ljudska prava kao i graðani bez invaliditeta. Prvi èlan Univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima glasi: Sva ljudska biæa su slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Da bi se postigao ovakav cilj, sve društvene cjeline treba da s moralnim principom slave razlièitosti unutar svojih skupina i nastoje da osiguraju da osobe s invaliditetom uživaju isti stepen ljudskih prava: graðanska, politièka, socijalna, ekonomska i kulturna, kako je to priznato u raznim meðunarodnim konvencijama, dokumentima Evropske Unije i nacionalnim ustavima.
Ljudi u društvu pripadaju razlièitim statusnim skupinama, slojevima ili klasama. Pripadnost tim skupinama više je posljedica ne/organizacije društva nego karakteristika ljudi koji èine te skupine, zbog èega je ta pripadnost u nekim društvima više, a u nekima manje izražena. Na osnovu nekih karakteristika djela društva (invaliditet, spolna razlièitost) preostali dio društva unutar sebe stvara odreðene predrasude, na osnovi kojih se neprimjetno krše ljudska prava .
Mnogobrojne svjetske statistike su pokazale da jednu od društvenih skupina, koja živi na društvenoj margini, èine osobe s invaliditetom, u kojima se prefiks stavlja na prvenstvenu marginalizaciju žena s invaliditetom u društvu.
Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 10% svake populacije èine osobe s invaliditetom.
Žene s invaliditetom , kojima invaliditet nastupa u mlaðoj i srednjoj životnoj dobi
Posebnu pažnju treba obratiti na žene s invaliditetom, jer su istraživanja pokazala da su žene s invaliditetom u mnogo težem položaju od muškaraca s invaliditetom
Žene s invaliditetom nakon školovanja rijetko imaju priliku da se zaposle i budu ukljuèene u zajednicu. Ako invaliditet nastane kasnije žene obièno prestaju da rade i kreæu se samo u uskom krugu porodice i prijatelja. Posljedica je izolovanost žene s invaliditetom u krugu ljudi koji žele da pomognu, ali èesto ne znaju kako. I pored najbolje volje, oni ne mogu da razumiju njene probleme.
Ovakve posljedice invaliditeta kod žena su prije svega uslovljene tradicionalnim odnosima i razlièitim ulogama koje žene i muskarci imaju u porodiènom životu. Ali problem je i u nedostatku adekvatnih zakona, koji bi štitili osobe s invaliditetom, što govori o nepostojanju svijesti o problemima i potrebama tih osoba.
Težina invaliditeta kod žena se odredjuje u odnosu na to koliko invaliditet pogaða sposobnosti koje se oèekuju od žene. Dovodi se u pitanje:
-ženin fizièki izgled,
-pravo žene s invaliditetom da bude supruga,
-pravo žene s invaliditetom da bude majka,
-pravo žene s invaliditetom da bude domaæica.
Uzroci teškog položaja žene s invaliditetom mogu da budu:
- novèana zavisnost od drugog (najèešæe je u pitanju muž);
- vrijeðanje na raèun njenog invaliditeta i prijetnje da æe biti ostavljena, nebrigom i slièno;
- fizièko nasilje pa èak i seksualno (ali se žene rijetko usude da prièaju o tome);
- nemoguænost uèešæa u odlukama koje se tièu njenog liènog života;
- objektivna izolacija žene s invaliditetom (skoro do potpunog gubitka kontakta sa okolinom),
- samostalna izolacija žene s invaliditetom, kad invaliditet nastupi u srednjoj životnoj dobi žene, i ista se povlaèi u veoma uzak krug, ona sama se stidi i neželi da je šira okolina vidi poslije nastanka invaliditeta kod iste.
Ovo sve navodim iz saznanja kroz svakodnevnu komunikaciju sa ženama s invaliditetom, prvenstveno nakon realizacije projekta ”Poboljšanje procesa integracije i resocijalizacije žena s tjelesnim invaliditetom”, kojeg smo realizirali za podruèje gdje djeluje naša udruga. Kroz realizaciju projekta upoznao sam dosta žena koje se donekle stide svog izgleda koji je produkt invaliditeta, Ukoliko je invaliditet manjih razmjera, s manjim tjelesnim ošteæenjima, mnoge žene ga raznim naèinima pokušavaju prikriti, kao npr. na poslu iz straha da izgube zaposlenje, od porodice svog muža iz straha stvaranja predrasuda koje bi mogle narušit porodiènu atmosferu, a u nekim sluèajevima i od èlanova uže porodice. Mnoge žene s invaliditetom, prvenstveno one koje su zadobile invaliditet nakon stupanja u braènu zajednicu, žive u stalnom strahu da æe bit ostavljene.
Mnoge žene kod kojih je invaliditet nastupio kasnije nemogu se pomirit s # da se njihovo fizièko stanje, njihov fizièki oblik mjenja, i moguænost pogoršanja njihovog zdravstvenog stanja koje je prouzrokovalo nastanak invaliditeta, te samim time ne prihvataju ni ljeèenje, što ih dovodi u još teže stanje koje prouzrokuje veæi stepen invaliditeta.
I na kraju mnoga medicinska i druga istraživanja, a isto smo i mi ustanovili kroz realizaciju pomenutog projekta, da je èesta pojava depresija kod žena s invaliditetom, prvenstveno kod žena kod kojih invaliditet nastaje u mlaðoj i srednjoj životnoj dobi žene.
Žene s uroðenim invaliditetom
Raðanje djeteta s poteškoæama u razvoju, èest je sluèaj da mnogim porodicama remeti porodiènu atmosferu, meðutim kroz rad u udruzi i prateæi situaciju na terenu ustanovio sam da su porodice, u kojima se desi žensko djete s poteškoæama u razvoju, više socijalno i emotivno pogoðene u odnosu na porodice u kojima se desi muško dijete s poteškoæama u razvoju.
Mnoge porodice na taj naèin, neznajuæi produbljuju, prerasude prema ženskom djetetu s poteškoæama u razvoju, što se kasnije kroz život negativno odrazi na isto djete, kao ženu s invaliditetom, te uveliko ometa potpunu integraciju žene s invaliditetom.
Porodice u kojima egzistiraju osobe s invaliditetom, kao i šira društvena zajednica, kroz razvoj djeteta, više emocija pridodaje ženskom djetetu s invaliditetom, u odnosu na mušku djecu s invaliditetom, u smislu sažaljenja, a èest sluèaj je u društvu kad se sretnu vršnjaci: djevojke s invaliditetom i fizièki podobni muškarci, da se na djevojku s invaliditetom gleda iz prespektive sažaljenja ili se gledaju ne/moguænosti iste žene, rijetki su u društvu oni koji djevojku s invaliditetom vide kao moguæu suprugu i uspiješnu ženu, te se na taj naèin gomilaju i prenose predrasude s spolonog gledišta, prema ženi s invaliditetom, što negativno, s psihièke strane, utjeèe na transformacije djevojke u ženu s invaliditetom, te postoje moguænosti razvijanja straha kod djevojaka s invaliditetom od svoje ne/moguænosti da ispunjava svoje ”obaveze” koje se oèekuju od žene u braènoj zajednici a kasnije i u porodici.
Mentalni sklop našeg društva je na žalost, još uvijek takav da se od žena-supruga u braènoj zajednici kao i u porodici, imaju posebna oèekivanja, èime produbljujemo spolnu i drugu diskriminaciju žene, bez obzira na fizièko stanje iste.
Kroz proces odrastanja i stasanja, iz djeteta u djevojku, a kasnije i u ženu s invaliditetom, ženska lica s invaliditetom, u odnosu na muška lica s invaliditetom, veoma teže podnose fizièku razlièitost od svojih fizièki podobnih vršnjaka, što je još jedna koènica ka potpunoj i težoj integraciji žene s uroðenim invaliditetom u odnosu na muškarce s invaliditetom.
Kroz realizaciju projekta ”Poboljšanje procesa integracije i resocijalizacije žena s tjelesnim invaliditetom” koji se prvenstveno odnosio na žene oboljele od progresivne mišiæne i muskularne distrofije, i žene oboljele od djeèije i cerebralne paralize,paraplegije i multipleskleroze, ustanovili smo da žene s invaliditetom koje su se u ranijoj životnoj dobi posvetile sebi, pomirile se s # moguæe fizièke razlièitosti u odnosu na svoje fizièki podobne vršnjakinje, da su sebi stvorile kvalitetniju prespektivu za život i ubrzale svoj proces integracije.
Kroz realizaciju projekta, na žalost, ustanovili smo da je manji broj žena s uroðenim invaliditetom, u odnosu na žene kod kojih je invaliditet nastupio kasnije, koje su postale supruge i zasnovale svoju porodicu, gedje smo pokušali indentifikovat moguæe razloge te razlike:
- žene s uroðenim invaliditetom, polazeæi od èinjenice da se od roðenja susreæu s svim problemima za koje kao uzrok vežu svoj invaliditet, veoma se rijetko upuštaju u braènu zajednicu i zasnivanje vlastite porodice iz raznoraznih strahova,
- porodice u kojima egzistiraju ženska lica s invaliditetom veoma malo ili nikako u ranijoj životnoj dobi, nastoje razviti svjest kod iste, za potrebom zasnivanja vlastite porodice i gledajuæi na te obaveze s svjetlije strane,
- stvaranje mnogobrojnih predrasuda u društvu na spram moguænostima žene s uroðenim invaliditetom, u pogledu materinstva, i seksualnih moguænosti žena s uroðenim invaliditetom, prvenstveno žena koje su u ranijoj životnoj dobi ili od roðenja vezane za invalidska kolica,
- veoma malo ili nikako ulaganje društvene zajednice u suzbijanje predrasuda stvorenih od društva na spram ženama s invaliditetom, te na isti naèin i razvijanja svjesti kod žena s invaliditetom,
- kao i niz drugih moguænosti koje negativno utjeèu na stanje žene s uroðenim invaliditetom.
Prijedlozi i zakljuèci-
Društvene zajednice, NVO i vladin sektor, bi trebao proširit djelokrug ka ojaèanju solidarnosti meðu ženama s invaliditetom i žena bez invaliditeta, u cilju razmjene informacija i iskustava puta integracije i resocijalizacije žene,
- Neophodno je u društvu, intenzivno razviti programe podizanja javne svjesti, ka suzbijanju svih vrsta predrasuda prema ženama s invaliditetom,
- Raditi na razvoju programa koje bi ženama s i bez invaliditeta omoguæili ravnopravno ukljuèivanje u matiène kulture, i cjelovitost otvorene sredine i aktivnosti društva,
- U razvijanju programa za tržišta rada, trebalo bi obezbjediti ravnopravno uèešæe žena s invaliditetom u razvoju programa i uèešæa na berzi rada, kao i po potrebi razvoju specijalnih programa zapošljavanja žena s invaliditetom kako bi se suzbila diskriminacija žene s invaliditetom u tom pogledu,
- Treba raditi na moralnom osnaživanju žene s invaliditetom, te iste ukljuèivati u proces donošenja odluka, omoguæiti im ravnopravno sudjelovanje u politièkom životu, i promovisanju kroz obrazovanje,
- Razvijati svjesti društva da specifiène potrebe žene s invaliditetom nisu posebne potrebe, i da su iste sastavni svakodnevni dio života žene s invaliditetom, koje proširiju moguænosti žene,
- Organizacijom izložbi radova žena s invaliditetom, medijskom prezentacijom preostalih moguænosti žena s invaliditetom, promocijom uspješnih žena s invaliditetom, podrškom usmjerenih moguænosti i intelektualnih nadarenosti ženi s invaliditetom, ukljuèivanjem žena s invaliditetom u javna dešavanja, medijskom i drugom promocijom seksualnih moguænosti žene s invaliditetom, kao i moguænosti uspiješnog materinstva iste, organiziranjem meðusobnih tematskih susreta žena s invaliditetom i sa ženama bez invaliditeta, kao i sa strènim kadrovima, Obezbjedio bi se brži proces integracije i resocijalizacije žene s invaliditetom u sve tokove društva i otvorene sredine.
Autor teksta, koji je i sam osoba s invaliditetom, obolio od progesivne mišiæne distrofije, u sastavu teksta koristio je materijale zakljuèaka iz projekta ”Poboljšanje procesa integracije i resocijalizacije žena s invaliditetom” koji je vodio autor teksta, u sklopu djelovanja organizacije Udruženja Distrofièara za selekciju prioriteta i struèni odabir kao i samostalni podsticaj upotrebljeni su web portali organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena s invaliditetom.
Maj/2008.g.
autor teksta:
dipl.soc.ec. Hasmir Deliæ
KOMENTAROM NA OVAJ TEKST POMAŽETE DA SE UMANJI SPOLNA DISKRIMINACIJA PO OSNOVI FIZIÈE RAZLIÈITOSTI U NAŠEM DRUŠTVU 
HVALA |
