| Þinutë | Sjeverac probudi moje sneno lice u noæi oznaèenoj daleko ali tako jasnom Sjevernjaèom, u dalekom gradu Betlehemu, nagovještavajuæi roðenje jaganjca, euharistijskog èeda, spasenja i èiste milosti ovoga svijeta.
Rodila se nada u spas. Rodila se èeznja za boljim. Iako sam ove noæ snen i tužan zbog
svojih grijeha i propusta, kajem se i vjerujem u bolje. Veèeras æu se radovati, jer odluèujem èvrsto da æu svoju dušu predati. Oèajnik koji pruža ruke i moli Boga da usliši svaku molitvu, ako to uopæe mogu nazvati molitvom. Molim, molim se Njemu!
Bože, Ti koji ne daš da moje oèi puštaju suze boli, Ti koji ne daš da noæi ne sjaju kao nekada, Ti koji od sjaja nekih malih, bijelih cvjetova ili nekakvih malih, bijelih zvjezdica, Ti koji ne daš da moje noæi mirišu na krv i snovi anðela, malih i nevinih biæa, daj mi Bože, da veèeras osjetim blaženost, daj Bože da veèeras osjetim tvoju ruku.
Na moje žalosne i mraène, na moje pohlepne i izgubljene rijeèi nadogradi svoje Ja!
I na cijelu zemlju spusti jednu oluju, zvjezdanu oluju. Svojim oèima ulij bojažljivost u kosti onih, koji nekada šetaše nemilosrdno ulicama pustoši. Užasnute moje oèi bježe od odbljesaka oluje što bjesni iznad mene. Bože, ne kažnjavaj me ove veèeri, ne kažnjavaj ovo grešno tijelo. Moje uho sluša pjesmu koju pjevaše anðeli, svirali frulom i harfom, stvarali prelijepe note koje se upiše u moje srce. Moje uho èuje korake. Ona ide za mnom. Ogrnuta bijelim, zlatno porubljenim plaštom, blijeda, ali pak nježna, pada na san anðela. Svako veèe je letjela skupa s njima, ali se jednom prestravila i otada više njeno srce ne kuca. Ledena duša bojažljivog anðela, popraæena njenom trudnoæom! Kroz nebesko prostranstvo se šire zvuci harfe. Sviraju ponovno, isti tonovi, iste note. Ali ne bješe to zvuk, nego tijelo moje drage. O Bože, oprosti mi što ju ostavih tada, oprosti mi što Te sada molim, kleèim kao sama smrt na crnoj zemlji i molim Te da svaku moju rijeè preneseš na njeno mlado lice. Na lice mog usnulog anðela. Ja se sa svojim snom mogu sjediniti, u mene, u san, u nju...u beskrajnost. Ujutro æe moje svijetle oèi rasprsnuti ljubav kao plave kristalne èaše, koje stajaše na oblacima. Nada i Tvoja ruka spasa me oživljavaju. Sva moja èula idu mirno pored nje, jutra i njena blizina pored mene se bude. Ja se smiješim kada ugledam njeno maleno, blistavo lice. Ugledam anðela i poènem ga ljubiti. Bijela odorica pripijena uz mekanu, svilenkastu kožu. Rodila se èežnja da se posvetim njoj! O Bože, dozvoli da ovo veèe budem njen rob i da služim ljubavi, kao što služim Tebi. I neka grad Betlehem pusti bol da se smješi s nama. Neka se anðeli barem ove veèeri nastane na prelijepim kamenim stazama našeg grada. Svjetiljke i zvijezde na sve strane. Zlatnom bojom ukrašeni nebeski svod i obrubljeni bijelim nitima, oblaci, koji pratiše nijemo svaki trag na nebu.
Ja sam sada tama i koraci moji se krše, bezglasno i tiho, koraèaju moje noge ka spasenju i Njegovoj milosti. Prekrstih se kada stigoh do dvorca Božijeg, nastade æutnja. Otvoriše se velika zlatna vrata, neèije oèi izvirivaše iz dubine crne. Ukazaše se stepenice, koje vode tamo, gdje moja duša traži mir i Njegovu samilost. Pojavi se bijeli anðeo s srebrnom èašom u ruci. Ja krenuh da ju dohvatim, ali se ona izbi iz ruku i sva crvena voda se prosu na bjelinu oblaka. Zatvori oèi, reèe mi neèiji glas! Neka grad Betlehem osjeti i doživi roðenje naše „Svete zvijezde“. Odluèio sam èvrsto da æu veèeras biti mirni mladiæ, koji tiho poigrava po zraku i izgovara rijeèi..."zatvorite oèi, jer se grad nad nama sveti!" |
