| Sporoèilo | Bdenje
U manastir otišo sam tada
na molitvu - iz rodnoga grada,
ponoæ zvoni i sat otkucava
a Gospodinu višnjem nek je slava.
A u duši blaženstvo se širi
kuæa Božja sva tamjanom miri.
Dok monasi molitve broje,
monahinje slavu Bogu poje,
anðeli se raduju a, demoni boje,
jaèe bije milo srce moje.
Crkva puna naroda Srpskoga,
sve što diše neka slavi Boga,
neka slavi i nek se raduje,
a tko ima uši neka èuje.
neka èuje i neka vjeruje.
Evanðelje božije se širi
a bez njega nemož da se živi,
u njemu je božija istina
ko ga uèi prepun je vrlina,
a ko li ga još i ispunjava
pred njim ide i Gospodnja slava.
S njime ide i Božja sila,
èini nam sa ko da ima krila,
njega prate sve vojske sa neba,
nikad neæe ostati bez kruha.
Post mu mio a molitva draga,
od njih dvoje nema ljepšeg blaga,
u ljubavi on sa svima živi,
osim sebe nikoga ne krivi.
Pred gospodom èesto grijehe ispovijeda,
post je za njeg i petak i srijeda,
on se trudi da nikad ne psuje i
redovno da se prièešæuje.
U jelu je zadnji a
na dijelu prvi,
Prièesnika je Božjeg i tijela i krvi,
njegovome tijelu ništa neæe moæi da naude crvi.
A dušu njegovu na nebo æe anðeli uzneti
i na zemlji zvaæedu ga sveti ... |
