JOSIP BROZ TITO - KLASNA PODLOGA NACIZMA Sa dosljednim razvojem samoupravljanja usko su povezani produbljivanje ravnopravnosti i dalji svestrani razvoj naroda i narodnosti Jugoslavije. Svako odstupanje od toga vodi u nacionalizam koji je jedan od najopasnijih protivnika samoupravljanja i socijalizma uopæe. A do toga je kod nas dolazilo do 21. sjednice Predsjedništva SKJ. Tom sjednicom i akcijama koje su slijedile mi smo nacionalizmu zadali odluèujuæe udarce, ali borba protiv njega nije završena. Osnovno je da se Savez komunista i progresivne snage èitavog našeg društva i dalje odluèno bore protiv njega, bilo gdje i bilo u kom obliku se pojavio, jer on je u suštini opasni klasni neprijatelj. A u toj borbi prednjaèi radnièka klasa kojoj je zbog njenog jedinstvenog klasnog interesa, tuð svaki vid nacionalizma. Ona je ta snaga koja najèvršæe povezuje naše narode i narodnosti.
Iz ekspozea na Prvoj sjednici Opæeg sabora federacije, Borba 24. IV 1973.
Više puta, osobito u posljednje vrijeme, isticao sam to da je podloga nacionalizma klasna, da se tu radi o borbi klasnog protivnika. Nacionalizam i socijalizam apsolutno ne mogu iæi zajedno. To su dvije suprotne stvari. Nacionalizam ima duboke korijene u buržoaskim vremenima, u poraženom buržoaskom sistemu, gdje privatno vlasništvo caruje. On se suprotstavlja socijalistièkom razvitku u kome privatno vlasništvo ne može biti dominirajuæe. Razne nacionalistièke parole o takozvanom nacionalnom porobljavanju, o nacionalnoj opljaèkanosti itd. — najpovoljnije su za djelovanje klasnog neprijatelja. U suštini radi se o klasnoj borbi, što oni, dakako, neæe da priznaju. Rijeè je, dakle, o klasnom neprijatelju i s njim treba obraèunati. Htio bih tu još nešto da kažem. Ja sam govorio o nacionalizmu, o tim negativnim antisocijalistièkim i klasnim aspektima. Ja, dakako, ne govorim o pozitivnim nacionalnim tekovinama koje treba da budu doprinos našem daljnjem društvenom i kulturnom razvitku. Mi moramo težiti i ka ujedinjavanju na kulturnom planu, to jest meðusobnoj prisnoj suradnji i ispomaganju, a ne razdvajati naše narode. Nama je potrebno da se i kultura — i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u svim drugim republikama — razvija što je moguæe ravnomjernije. Mi prihvaæamo pozitivne tekovine prošlosti, ali odbacujemo ono što je negativno. A negativno je i to ako se stalno vraæa u prošlost. Mi moramo gledati u buduænost, a ne glorificirati stalno ono što je bilo. Historija je èesto i krivotvorena, pa moramo oživjeti ono što je doista najpozitivnije, što je u svijetu bilo priznato kao pozitivno, i u kulturi i u povijesti naših naroda. Na tim osnovama valja razvijati i suradnju meðu našim narodima: sa pogledom naprijed, a ne unazad. Sada je na nama komunistima, u prvom redu, da se amandmani, koji su usvojeni i kojima se upotpunjuju i nacionalna prava, pravilno sprovedu, bez ikakvog skretanja. Onda se ja ne bojim ništa. To æe uèvrstiti naše društvo, djelovat æe kao koheziona snaga. Naša zemlja æe, i prema svijetu, i unutra, biti solidna tvorevina.
Iz intervjua za Vjesnik: »Moramo imati avangardnu i jedinstvenu Partiju«, Vjesnik 8. X 1972
Pored toga, rekao sam da se ne slažem da je stalno na jeziku taj unitarizam pa sam tražio da se jedanput utvrdi o kakvom unitarizmu je rijeè. Ako se radi o unitarizmu versajske Jugoslavije, ja sam, razumije se, takoðer najoštrije protiv njega. Ako se, pak radi o ostacima dogmatskog, ja sam naravno, isto tako protiv njega. Ali, ako se radi o jedinstvu naše zemlje, o Jugoslaviji kao nedjeljivoj cjelini — onda sam ja za takav »unitarizam«, za takvu jedinstvenu Jugoslaviju. A onda to nije unitarizam, nego jednostavno — naše jedinstvo. Ali, dobro je da razlikujemo dvije stvari: nacionalizam i šovinizam i — unitarizam. Ja ne vjerujem da hrvatskih unitarista ima više od nekoliko stotina. Meðutim, nacionalisti i šovinisti imaju široku bazu i oni to iskorištavaju. Osim toga, amandmani su dali najjaèe oružje za borbu protiv unitarista i njih se ne treba bojati. Oni se ne mogu postavljati kao neka paralelna snaga, jer pored politièkih, mogu se koristiti i administrativna sredstva. Ali, nemojte se zavaravati i oslabiti budnost prema zbilja najopasnijem klasnom neprijatelju, a to su šovinizam i nacionalizam koji su baza klasnog neprijatelja. To je osnovna opasnost. Meni se èini da bi mnogi i iz drugih republika trebalo da izvuku izvjesne pouke iz svega o èemu smo govorili. Jer toga ima i drugdje.
Izlaganja na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, Komunist 9. XII 1971.
Kod nas još ima i nacionalistièkih tendencija koje žive kod malograðanskih elemenata, mada nisu tako aktualne. Na žalost, moram da kažem, takvim tendencijama ni neki komunisti nisu davali otpora. Ima, naime, ljudi koji još nisu shvatili da mi, ako ostvarujemo decentralizaciju, ne idemo na atomiziranje države. Decentralizacija znaèi samo veæu slobodu inicijative i samoupravljanja. A mi smo, u stvari, takva zajednica u kojoj su svi dijelovi usko povezani u jednu cjelinu i kojoj je èitav niz najveæih problema zajednièki. Zato bi svaki pokušaj da se ta cjelina razdvoji ili da se uzajamna povezanost na neki naèin olabavi, znaèio nanošenje štete i pojedinim dijelovima te zajednice i èitavoj zajednici. Mi to, razumije se, neæemo dozvoliti. Toèno je da elemenata šovinizma, ili bolje reæi lokalizma ima negdje više negdje manje. Ono najgore u tome mogu biti razni vidovi ekonomske diskriminacije, razne nepravilnosti ekonomskog karaktera. Neki traže previše za sebe, a neki imaju i moguænosti da malo više uzmu. To se onda odražava i na ostale stvari. U Sloveniji su ljudi bili nezadovoljni zbog toga što neke republike — koje su dobivale dotacije i kojima je pružana pomoæ — smatraju da bi se plaæe radnih ljudi i standardi morali izravnati sa plaæama i standardima u Sloveniji. To, meðutim, ne bi bilo pravilno, jer radnik u Sloveniji bolje radi i mnogo više daje od sebe, u odnosu na onoga koji još nije dovoljno osposobljen u jednom do nedavno zaostalom kraju, ili u jednom poduzeæu èiji se kapacitet, recimo, iskorištava jedva sa 40%. Razumljivo je da se radnik èija je produktivnost rada ispod prosjeka ne može nagraditi kao onaj koji ulaže sve svoje snage i sposobnosti i èija je produktivnost daleko veæa. Radnik èija je produktivnost veæa, bio on iz Hrvatske, Slovenije, Srbije ili kog drugog našeg kraja, ne može èekati sa svojim standardom dok se do tog njegovog nivoa ne uzdigne i onaj drugi radnik èija je produktivnost manja. Mi se moramo truditi da se standard poveæava i na jednom i na drugom mjestu, ali to ne znaèi da onaj koji više doprinosi treba da èeka. Naprotiv, on treba više i da dobije da bi bio stimuliran da još više proizvodi i da bi se-od tog njegovog rada, moglo dati i onima gdje rad i doprinos još nisu na tako visokom nivou. Vi znate da sam se ja uvijek zalagao za izgradnju i Pomoæ nerazvijenim krajevima i u Crnoj Gori, i u Makedoniji i na Kosmetu, i drugdje. Ali, ako želimo da razvijemo te krajeve, mi pri tome nemamo prava da tražimo da radni ljudi u krajevima koji su razvijeniji nemaju stimulansa u svom radu i da ne dobivaju nešto više od svog rada, pošto su struèniji i daju veæi doprinos zajednici. A toèno je da je radnik u Sloveniji struèniji. Slovenija je èak i u Austriji bila meðu razvijenijim krajevima. S druge strane, kad sam veæ uzeo Sloveniju kao primjer dodao bih još i to da Slovenci ne bi imali prava da kažu da oni ne treba da daju onima kojima je potrebno — recimo Makedoniji, Crnoj Gori, itd. Sve je ovo naša zajednièka socijalistièka zajednica. Pojedini ljudi, bilo da su u Sloveniji ili u kojoj drugoj republici, koji govore da takvim krajevima ne bi trebalo pomagati, griješe. Tim krajevima se mora pomoæi i pomagati, ali pri tom i ovi kojima se pomaže moraju imati u vidu ono što sam maloprije kazao o standardu ljudi u razvijenim krajevima naše zajednice. Sve su to problemi koje treba objasniti ljudima i pravilno ih kanalisati. Jer, kod nas se uvijek najveæa diskusija vodila kad se radilo o raspodjeli investicionih sredstava. Ja to prosto ne mogu da razumijem i htio bih da to nekako ide mirnije i ravnomjernije. Makedonija i Crna Gora lijepo se razvijaju, ali treba shvatiti da se ni tamo, a ni u drugim nedovoljno razvijenim krajevima, ne može sve postiæi u toku nekoliko godina. Uostalom, i ne moramo sve mi sada izgraditi. A bilo bi štetno, kao što sam rekao, da na drugoj strani nekim nepravilnim odnosom, ukoèimo inicijativu najproduktivnijih elemenata, kao što su oni u Sloveniji, gdje je produktivnost ipak na najvišem, odnosno na evropskom nivou. Ponegdje i ponekad postavlja se i nacionalno pitanje. A zašto treba postavljati to pitanje? Mi smo nacionalno pitanje riješili. Riješili smo ga u ratu — i odmah poslije rata i svakome je bilo jasno što hoæemo. Zašto nam je sada potrebno da ponovo postavljamo nacionalno pitanje? To pitanje pokreæu razni tuði elementi, a ponekad nasjedaju i komunisti. Velikim dijelom tome doprinose i nepravilni postupci izvjesnih ljudi u oblasti ekonomije, tako da se kroz ekonomske stvaraju i nacionalni problemi. Po mom mišljenju, tu se, ne radi toliko o nekom nacionalnom šovinizmu, veæ više o lokalizmu, o težnji da se za sebe izvuèe što više koristi. Do toga je velikim dijelom dolazilo i zbog toga što su ljudi stalno gledali jedan drugom u lonac, a kad se radilo o izgradnji – onda i zbog toga što se nije pazilo na rentabilnost pojedinih poduzeæa.
Iz razgovora s delegacijom Visoke škole politièkih nauka, 1962, GÈ/XVII, str. 249-251.
Izvor: Slobodna Jugoslavija
----------------- "Ko igra za raju i zanemaruje taktiku završit æe karijeru u nižerazrednom Vratniku" - dr Karajliæ
"Titova Štafeta" --- "Dan Mladosti" --- "I Posle Tita Tito"
Jedan od simbola koji je Tito praktièno ugradio u svoj lik i svoje delo. Ujedno znaèajan praznik države koju je i sam Tito gradio, jednake važnosti kao i Dan Republike, odnosno 1. Maj meðunarodni praznik rada iako je kao takav mlaði od njih. Prema Titovim reèima, razmišljanjima i zaostavštini u vidu njegovog dela, Dan Mladosti je bio i najvažniji dogaðaj, odnosno "živi" praznik, ne predstavlja prošlost, simbolizuje život i buduænost na èemu je i sam Tito insistirao svojim delom. Bio on kontroverzan ili ne, sam jeste živeo u sadašnjosti, ne od prošlosti, ali je sigurno svim svojim biæem buduænost gradio upravo za mladost koju je stvarao, ma kako to zvuèalo. Tito je praktièno sam ili na sosptvenu inicijativu ovaj dogaðaj pretvorio u praznik i svetkovinu, dakle sveti dan komunistièke revolucije, prozvavši ga "Danom Mladosti" po ugledu na ono što je i predstavljao. Prvobitna namena štafeta jeste bila da mu se izmeðu ostalog predaju i roðendanske èestitke od strane celokupne Omladine, a u režiji ili po odluci CK SKOJ. Nisu svi omladinci imali obavezu biti u èlanstvu, iako im jeste na neki naèin sugerisana takva potreba od strane komunistièkog liderstva, jer naravno neko je ipak kasnije morao nastaviti to što oni rade, a za to su bili potrebni najbolji. Na njihovu žalost istorija je pokazala da nisu birani, selektovani na pravi naèin prema svojim zaslugama, željama i interesovanjima, veæ u narodu poznatim "grebatorskim metodama". Kako seješ tako æeš i žnjeti. Za razliku od omladine, deca jesu imala obavezu biti u èlanstvu pionirskog saveza, meðutim bilo je iskljuèivanja iz istog, što se dogodilo mojoj malenkosti totalitarnom odlukom uèiteljice. Ne znam u èemu je bila poenta samo ja sam imao od tada manje obaveza od ostale dece dok nisam kasnije odlukom drugih vraæen u isti savez.
Sama manifestacija je potekla od omladine Šumadije, odnosno omladinci i omladinke Kragujevca su došli na ideju da izraze na neki naèin zahvalnost Titu za nedavno izvojevanu slobodu i prostor za njihovo stasavanje u miru, odnosno da mu upute roðendanske èestitke. Predlog je prihvaæen, i štafeta mu je uruèena u Zagrebu. Kasnije je štafete primao ispred Belog Dvora sve do svoje odluke da tu svetkovinu proglasi Danom Mladosti koji se praznuje od 1957. od kada se štafeta dodeljuje na stadionu "JNA". Kao što rekoh njegova želja nije bila da se ikada ta manifestacija prekine, niti bilo šta da se menja, meðutim nakon njegove smrti menja se naziv manifestacije u "I Posle Tita Tito" i nastavlja se sa nošenjima štafeta sve do 1988. godine kada se ova manifestacija zvanièno gasi. Meðutim ne više pod okriljem države, ili omladinskih organizacija, ova manifestacija i danas postoji u režiji jugonostalgièara i naravno pod Titovim nazivom: Dan Mladosti. Dakle stvarno je i posle Tita ostao Tito, onako kako je on hteo. Štafetu nisu uvek nosile "mlade pionirke" kako su to zli jezici voleli da predstavlajju, èak šta više pioniri nisu omladinci tako da i nisu imali tu moguænost, a nisu ni mlade omladinke, niti po Titovom izboru ili njegovim odlukama. Nije bilo ni ravnopravnosti, veæinu štafeta su predali muškarci, doduše poslednju Titu u ruke je predala studentkinja iz Prištine Sanija Hiseni. Inaèe štafetu su predavali radnici, studenti, uèenici. Na žalost vremenom se stvar institucionalizuje, gubi na svojoj vedrini, sadržaju, maštovitosti i ulazi u protokolarne vode i "Republièki kljuè" koji je funkcionisao i u ostalim sferama življenja. Po tom kljuèu su se birali autori, nosioci, uruèioci, èak i izgled same završne manifestacije što je tehnièki narušavalo osnovnu tekovinu revolucije bratsvo i jedistvo, što opet ni Tito, ni oni koji su mu bili slepi sledbenici nisu primeæivali niti shvatali. Takva stvar je praktièno i uništila manifestaciju, ili je neko želeo možda da je uništi, uglavnom spor je izbio oko izbora štafete 1987. godine kada je prihvaæeno rešenje Novog Kolektivizma iz Slovenije kada sus e uvele neke novine u izradi štafete, prvi put nije bila od drveta ili metala, veæ od plastike i sporan je bio plakat koji je ustvari bio replika nacistièkog plakata, gde su nacistièki simboli zamenjeni jugoslovenskim. Meðutim ovakav umetnièki izražaj nije naravno mogao naiæi na razumevanje, niti je tako nešto inaèe bilo moguæe po komunistièkim standardima kada se stvar realno sagleda sa distance. Moglo se to tumaèiti svakojako, pa i vedro da su komunistièki simboli poništili nacistièke, uklonili ih, doneli nov izgled i vedrinu, kao i da se radi o podmetanju, neonacizmu, urušavanju tekovina revolucije. Nepristrasno gledano takvo rešenje ipak niej prema standardima moglo biti prihvaæeno. Zanimljivost je da su svi bili oduševljeni plakatom kada je predstavljen i to bukvalno svim elementima što je nekako i logièno jer se znaju vrednosti koje je Hitler propagirao po pitanju razvoja nemaèke omladine. Bilo kako bilo samo još jedna potvrda iste energije suprotnog naelektrisanja, levice i desnice. Sporni poster je izgledao ovako: Nakon toga na brzinu je kreirano novo rešenje i štafeta je krenula sa Triglava. Meðutim i ovo rešenje je napadano, napadana je i sama manifestacija te godine, tako da je veæ sledeæe održana manifestacija bez štafete, da bi savez Omladine 1989. godine ukinuo i manifestaciju.
----------------- "Ko igra za raju i zanemaruje taktiku završit æe karijeru u nižerazrednom Vratniku" - dr Karajliæ
