Olovka pishe srcem...

Forum
Forum :: Search by forum :: Forum Options :: Forum`s Top

1. Ljubavne nezne i drugarske teme > Ljubavna poezija > Olovka pishe srcem...

Pagínas : [1] 2 3 4 . . . 12 Proximo
zaaana01	#1
Posts: 3205 06. Set 2010. 10:19:51	Olovka pishe srcem... Sanjam da ces doci; jer mirisu noci, a drvece lista, i novo se cvece svakopg jutra rodi; jer osmesi ljupki ihraju po vodi, i proletnjim nebom sto od srece blista; jer pupe topole, i kao da hoce k nebu, pune tople, nabujale zudi; jer u dusi bilja ljubav vec se budi, i mirisnim snegom osulo se voce jer zbog tebe ceznje u vazduhu plove; svu prirodu Gospod za tvoj docek kiti, Cvece, vode, maagle, jablanovi viti, sve okolo mene ceka te i zove Dodji! Snovi moji u gustome roju tebi lete. Dodji bez tebe se pati! Dodji! Sve kraj mene osmeh ce ti dati i u svemu ceznju opazices moju. -------------------- Ponekad covek tako zazeli da spusti glavu nekom na grudi ponekad covek tako zazeli da ljudi budu zaista ljudi ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

zaaana01	#2
Posts: 3205 06. Set 2010. 10:22:38	Koliko besa u nama, koliko sujete slepe, koliko nebitnih stwari srecu nam kwari iz dana u dan. Onda kad dobro nam ide, onda kad imamo swega, ne mogu oci da wide kad padaju s neba racuni na dlan. Dodju dani kada shwatis da je ziwot samo tren, cenu gordosti da platis swojim bolom zarobljen. Dodju dani kada widis da ces swe izgubiti, da je wazno samo ono sto se ne da kupiti. Ima neko zlo u ljudima...otimas, a nikom da se das. Lako je zaborawiti,najteze je cowek biti, swako od nas ziwi swoju laz... Ljubaw koja ne zna za uslowe... Wera s kojom zaspis i budis se... Nada koja poslednja umire... Sto ne zelis sebi, ne pozeli nikome.... ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

zaaana01	#3
Posts: 3205 06. Set 2010. 10:24:32	Na osmehe i poraze, na susrete i rastanke, na dodire u svitanje, zima me podseca. Na vece i jutra, ne juce i sutra, na tebe i mene, uvek na nas, zima me podseca. Na snove u dvoje, na moje i tvoje, na secerne jabuke, i lazne zaruke, zima me podseca. Na kestenje vruce, na put do kuce, na promrzle ruke, sve ljubavne muke, zima me podseca. ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

zaaana01	#4
Posts: 3205 06. Set 2010. 10:28:14	Davnog proleca u suton sanjah,nevina, naslonjena na jelu gore zavichane, da je ljubav skut maglovite tejne iza bregova. Kao krila shevina, chinjashe mi se,lebde njena perja visoko nad strahom,suzom,zemljom,zlobom; da ne dizhe se ako ja pred grobom, mishljah pesnichog puna sujeverja. Mishljah: Big je sa neba pushta ko zvezde snezhne, kao chezhnju u srce cvetnih struka; da njoj ne treba ni prgled nash,ni ruka, ni zadrhtali dodir usne nezhne. Snevajuci u suton neznane mladice mislila sam:drukchije mene volece, ispunice ljubav njino bice kao miris livada prolece. A sad znam da ljubav silazi do nashih stolova, da probdi ponoc letnju na nashem dlanu; sad znam da ochi njene u nashem planu, sad znam da ljubav zhivi od nashih bolova. Znam,slece s prestola svog nepstizhna, iz domovine svetle zvezda,tica, i,ko najobichnija izmwdj poznanica, sedi u suton s nama,lica bezbrizhna. ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

zaaana01	#5
Posts: 3205 06. Set 2010. 19:22:52	Ovaj mirisni cvetak koji meni si dao Predocava svrsetak naseg opojnog sna Jer polako vec vene ova ruzica mala A to znaj boli mene zato molim te ja Pisi mi makar najvece lazi Samo jedno ti ne kazi Da vec gotovo je sve Nemoj reci zbogom druze Ljubav vene poput ruze Pisi mi ine ostavljaj me Zadnje padaju lati cela vecnost je prosla Ali srce mi pati jer sam sama jos ja I dok ljubav doziva drugoj vec snove dajes Tvoje usne celiva dajes svog srca zar Pisi mi makar najvece lazi Samo jedno ti ne kazi Da vec gotovo je sve Pisi meni da ja znadem Nocu da ti se prikradem Pisi mi i ne ostavljaj me ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

Branasoft	#6
Posts: 7220 06. Set 2010. 22:08:16	Slucajno sam te video veceri neke, slucajno te zavoleo sledeceg dana, i slucajno si otisla iz mog zivota, mada razlog za to nisi znala. Sve je proteklo tako brzo, slucajno si me ljubila devojko lazna, zasto sam morao da te zavolim, kad slucajno si mi bila toliko vazna. I mrzim,i volim,i tebe nemam, slucajno mrznja i ljubav se bore, slucajno ne mogu vise da zivim, dok gledam druge kako se vole. I niceg nema,i zvona zvone, novo je jutro,novi je dan, hteo bih da sam sve sanjao samo, al’ suvise boli da bio bi san... ----------------- We have only magic, and this is tragic...

ljikiniki	#7
Posts: 749 07. Set 2010. 00:45:24	trenuci ljubavi nitima misli povezani pretoceni u slova u reci u sapat cuvaju tocak neznosti pokrecu tocak vecnosti u igri zivota opstajemo uprkos proslosti u inat buducnosti ----------------- I POSLE SVEGA UVEK OSTAJE NADA

okisha	#8
Posts: 5447 07. Set 2010. 02:10:22	…Da mi stavljas do znanja, da sam ja ta na koju pomislis kada se probudis… Da mi poklanjas paznju, ni trunku ne zelim… Da mi posvecujes ni jednu pesmu… Da mi stvaras osecaj posebne jedinstvene… MOLIM TE… NEMOJ… Znamo sta smo zapooceli znamo gde ovo vodi… Znali smo da je ovo nista… …a znali smo I da smo mogli sve… JA nisam birala… JA nisam trazila tebe… ponekad sam, cini mi se I zaboravljala da postojis… A ti mene nisi nikad zaboravio… Zato sto nisi hteo a mogao si.. A mogli smo da budemo jako dobri prijatelji.. A to sada necemo biti nikada… Posle ovoga…NE Idi sada… Pokusaj! Okreni si I idi… zaboravi sta smo bili a sta smo mogli da budemo… Ne znam da l I ces da se vratis… NE zelim ni da se nadam tome… Bilo je I gore, prezivecu I ovo znam… Sada je red na tebe… da ti zaboravis… A ja cu se potruditi da ne mislim na tebe, na nas… OKRENI SE I IDI Kao sto sam ja to nekada uradila… A bili smo deca, nismo znali… NISAM ZNALA… Sada je kasno… I nemoj da se pitas da li bi se mi ikada posvadjali… Kao ni sto ja necu da se pitam na koga bi licila nasa deca… IDI… idi vec jednom… IDI I ZABORAVI ZABORAVI Nekog ko je slepo verovao u ljubav… ----------------- . "Sta ce meni tamo jedan mesec.Meni treba ovde jedna zemlja.".

okisha	#9
Posts: 5447 07. Set 2010. 02:11:36	...Nisi zeleo moju ljubav...za tebe sam bila samo igracka koja je ucila da voli...Sta zelis sad od mene kad sam ti vec jednom dala sve?!Secas se?Ili si mozda zaboravio... Mozda si samo shvatio da volis svoje remek delo koje si za sobom ostavio ili mozda hoces da vidis da je tvoja igracka naucila da voli? Molim te.okreni se i idi,jer mi kasno nudis ljubav.Necu ti nikad oprostiti to sto si me zavoleo sad kad mi ne znacis vise nista... A ni bol mi vise ne mozes naneti,naucio si me jos jednu stvar...Postala sam neranjiva.... Bol koji si mi nanosio iz dana u dan nisi mogao da osetis,jer ti si bio onaj koji je voleo vise puta,a ja samo jednom... Verovala sam da je sa tobom ceo moj svet,da nam je tako malo potrebno a znala sam da ce mi to malo ubiti sve ono sto sam gradila sa tobom...Posle svega ja sam ostala sa nadom... A ta nada mi je dala hrabrost da koracam dalje,dignute glave....I sada mi ne trebas.... I ucini ono sto si nekada cinio,okreni se i idi...bez teci...tiho.... ----------------- . "Sta ce meni tamo jedan mesec.Meni treba ovde jedna zemlja.".

zaaana01	#10
Posts: 3205 07. Set 2010. 03:05:54	Jeste li ikada culi onu mitolosku pricu o ljubavi? Ja sam je davno cula na jednom satu etike i otada je postala moja vodilja kroz zivot. Nedavno me prijateljica Zdravka posjetila na nju... Prica kaze da je Bog na pocetku, kad je stvarao covjeka, stvorio samo dusu, a ne i tijelo. Ali to mu se cinilo prejednostavnim pa je jednog dana dusu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u musko tijelo, a drugi u zensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traze po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se nasli, ako se uopce pronadju... Pitate li se sada "kakva je ovo prica? ili "je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih pise, nikome nista ne znace?" Oduvijek sam sanjala da cu jednog dana napisati prekrasnu pricu o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona moze pobijediti. To je bio jedan san?Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam snazna i jaka, kako je jaca od svega i kako je nista ne trebala pisati pricu, smisljati likove, nisam trebala nista, osim zivjeti je?Zivot ju je napisao za mene?I sada ju pricam Vama jer ne zelim da na tako lijepu pricu padne prasina i da je proguta zaborav. Zelim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj? Ispricat cu vam pricu o jednoj ljubavi. Ispricat cu pricu kako sam sretnica i kako sam nasla svoju drugu polovicu duse, ispricat cu pricu o covjeku mog zivota, ispricat cu pricu o ljubavi koju mi je dao, ispricat cu vam kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Ispricat cu vam pricu mog zivota... ............. Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono sto nam omogucuje - izmedju ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitoloskom pricom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kazem da je on jedan od glavnih likova ove price... Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjecam se kako sam bila opcinjena tim cudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz skole i istrazivanje te "sprave"... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su cekale da budu otkrivene... sama u tisini sobe upoznavala sam se s njim. Jos i danas ne znam ni polovinu onoga sto on nudi... Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doci u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Pricas sa ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjujes misli, ideje?mozda nadjes nove prijatelje. I te je veceri Dinna usla na chat. Hrpa pozdrava "bok", "haj", "ciao"... i da hoces ne mozes zapamtiti tko je tko, a ako te traze mail, uzmes njihov i kazes da ces se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata... Jedne veceri uleti mi na private tako jedan "ave"... tako zacudjujuci pozdrav. Nikad me nitko u zivotu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i nece... Zao mi je sto odmah nisam osjetila posebnost tog "ave", tako da se ne sjecam tijeka razgovora. Sjecam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspolozena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjecam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog "ave" nista ne bi podsjecalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije trazio ni broj mobitela, ni mail adresu, rekao je samo kako ce me naci... Mislila sam "svakako, naci ce me...nikad ga vise necu cuti..." Ali ipak me jednog dana nasao?jos jedan "ave"...To je bio Igor. Neka mi oprosti sto se ne sjecam svih nasih prica sa chatova...ali sto sam znala ja? Zar smo mogli znati? Razmijenili smo si mail adrese... Pisali smo si... Na novogodisnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmijeh na licu i prvu misao da je on netko tko razumije. To je bila jedna od gorih novih godina...Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih docekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodisnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na zivot sto mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoci, a nikad nista ne trazi... Zaista, spremna sam uciniti sve za ljude oko sebe, i ne trazim nista zauzvrat. Cak ni zahvalu. Sve sto sam uvijek trazila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pruzio. Bolje receno, nikada nikome nije bilo stalo. A, sto je Dinna mogla uciniti? Toliko se stvari oko nje desavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doci jednoga dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla ocekivati da ce mi zivot dati tu osobu, ako mi je vec tada skinuo osmijeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokusala s nekim o tome pricati, uvijek bi mi se smijali jer "nemoguce je da Dinnu ista muci, pa ona je uvijek nasmijana, sali se, ona ima sve..." Prava je istina da Dinna nikada nije imala nista. I sto je jutro, to novogodisnje jutro promijenilo? Ocito puno toga. I ocito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zasto je mail od jednog Igora citan toliko puta i zasto je ruzno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je ucinila ruza koja je bila u mailu... Na nasim chatovima pricali smo o svemu. Jednom me je pitao : "Sto bi htjela da dobijes za poklon od osobe koja te voli?" Rekla sam mu ono sto je istina, rekla sam da bi ruza bila dovoljna? i tog me jutra cekala ruza. Tocno onda kad je bila potrebna. Ispod nje je pisalo: "Rekla si da bi i ruza bila dovoljna?nije prava, ali nadam se da ti se svidja?" Istina je da nije bila prava, ali je najljepsa od svih ruza koje netko moze dobiti. Mozda je i dio ovog sto sada osjecam upravo miris te ruze... Igor i ja trebali smo se naci 11.01.2001. tocno u 17 sati na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam cekala samo 10 minuta, cekala sam duze...pet puta duze. Bila sam uvrijedjena, bilo mi je zao? Ne znam zasto me zivot tako sibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovati da ce se pojaviti? Kad sam dosla kuci, poslala sam mu mail i "zahvalila mu" sto se pojavio na Trgu, pozeljela mu srecu u zivotu i to je valjda trebao biti kraj? Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savrsenog smisla. Na kraju, zasto sam se uopce pjenila sto se nije pojavio u 17 sati u tenisicama, krem levisicama i tamno plavoj southland jakni kad nismo sluzbeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila rodjendan na isti dan kada je i Igorov. Sjecam se da su svi bili pijani i da sam se pitala sto radim tu?pitala sam se kako je Igor proveo svoj rodjendan? Za nesto manje od mjesec dana blizilo se Valentinovo. Sjecam se da je bila srijeda. Vani je padala kisa i pokoja pahulja snijega. Ljudi su setali okolo zagrljeni, noseci ruze, mimoze? "kako sugavo romanticno?" to je ono sto sam onda mislila. A, sto drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu mozes samo pozeljeti? Tocno se sjecam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i plocniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu?sto vise htjeti, sto vise zeljeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica? Dosla sam kuci, napisala mail Igoru i ovaj put ja poslala njemu ruzu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kic. I nije li bit ljubavi da se osjeti da volis svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se nasli na chatu i o tome pricali. Cudno je kako smo se dobro razumjeli. Ispricavao se sto on meni nije cestitao Valentinovo? Kao da je trebao?bilo je dovoljno sto je bio tu, sto je netko razumio. Bilo je to vrijeme kad su poceli snovi, ili bolje receno kad je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog pocetka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj zici koju imam?Kakva zica, pitala sam se tada? Pretjeruje? Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje "Dinna, tko li te to toliko povrijedio?" Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to? "Ima zena koje zakljucaju srce poput dragog kamena?" A, on me otkljucavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve sto se moglo reci, receno je. Saznala sam zbog cega je on izgubio vjeru u ljude, zbog cega je bio tuzan, zbog cega "mu moja zica vraca osmijeh na lice?" Volio je, volio, a onda je preko noci nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nesto nije stimalo? Otisao je na pregled, on je ispao "krivac" za to i stan mu se pretvorio u prazninu? Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato sto sam ga zalila. Zasto ga zaliti? On je covjek, on ne treba sazaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sazaljenje. Tada sam vise nego ikad do tad zeljela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noci moze nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode? Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jaca od svega? Kako imati snage i otici kad nekog volis? Sto je vrijeme vise odmicalo, sve smo se cesce culi mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo vec tada vidjeli. Jos se uvijek smjeskam kad se sjetim njegove price o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretna kad je pricao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci? Kad bi isao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se?Cime sam ga zasluzila, pitala sam se. U 6. mjesecu bila je nekakva festa u studentskom domu. Obecale smo curama s faksa da cemo doci pa smo otisle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, decka s kojim sam nesto "mutila" dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa ici na utakmice, ali nikada nista nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te veceri postalo je ocito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti cinjenicu da dok te neki decko, koji ti je jos donedavno bio jako drag, ljubi ne osjecas bas nista? Kako objasniti da se u tim trenucima pitas kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono sto mi se motalo po glavi. Iducih tjedan dana odgadjala sam susret sa Darijem. Moram uciti, idem doma ovaj vikend? i slicne fore. Cinjenica je da sam se osjecala jadno i postidjeno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otisla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u zivotu posluzila zenskom podloscu zbog koje se i danas mrzim? "Nema smisla, ionako se necemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budes htio, mozemo se cuti?" Prvi put tako nesto iz mojih usta, a ponekad mi se cini da je sve ovo sto se sad desava samo kazna za to? Kad je proslo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da "ne zna sto mi radi?". Vjerojatno i nije znao. A, kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam kako ce izgledati susret s njim. Da vec tada idem leci i mastam o njemu? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam svoju buducnost s njim? Kako je mogao znati kad sam bila tvrdi orah? Kada sam jos uvijek bila na distanci, jos uvijek u svom svijetu. Mozda da nisam odlucila da pricekamo sa susretom do jeseni, mozda bi bilo drugacije? Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razocaran. A, onda je napisao kako je mozda tako i pametnije. On ce ionako biti uvijek tu i cekati? "Ako sam cekao dvije godine, sto je onda jos dva mjeseca??" Iducih dana otisao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepse osjecaje pretocene u rijeci. Kako je samo jasno shvaceno ono sto mu dugo nije receno, ali je napisano jos dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta, bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova? San o maloj uvali u kojoj smo sami?otkrila sam da zelim nauciti roniti i skakati na glavu? Nekoliko dana kasnije, tocnije drugi dan nakon sto je stigao u Pulu, pronasao je nasu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se moze uciti skakati na glavu?Tu je uvalu ucinio nasom uvalom?Posadio je dunju u uvalu, ucinio je to za mene. Bilo je tako divno cuti to. Mozda sam se smjeskala u slusalicu i proglasavala ga ludjakom, ali cinjenica je da je vec tada bio duboko u srcu i da sam vec tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad cu ga napokon vidjeti? Zivjela sam taj 9.mjesec od njegovog poziva do poziva. Nista mi nije imalo smisla, nista osim njega. Cekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdrzim do iduceg poziva. Mami nista nije bilo jasno, otkud Igor?Tko je to i zasto me zove? Saznala je nesto kasnije? Dosla je i ta jesen, dugo ocekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oci covjeka mog zivota, svog decka iz sna? Izmedju guzve i buke na Trgu, trazila sam ga pogledom, pitala samu sebe hocu li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ruzom u ruci, pojavio se muskarac svijetle kose u tamno plavoj kosulji i trapericama sa onim cudnim sjajom u oku koji mi je bio poznat od nekud? Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Sutili smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snazno zagrlili. Jos i danas osjecam taj cvrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve sto sam osjecala bile su hladne suze koje su mi se spustale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. Poceli su moji snovi?Nikada nisam jace osjecala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica? Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vjecnosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste rijeci, iste stvari cinili? poceli smo plasiti sami sebe? Otkrivali jedno drugom snove i zelje, gradili svoje planove i crtali si buducnost? nasu buducnost. Novu smo godinu docekali sa toliko planova i zelja, pricao mi je kako ce me odvesti u Pulu, u nasu uvalu "tamo gdje ljubav pocinje"? kako ce mi pokazati sva mjesta svojih djecackih nestasluka tamo i kako cemo zajedno zapisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta "Igor voli?" koji je napisao prije puno godina? Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slusati ga kako dise, i kako prica?sve sto sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmijeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvjetljenje samo svjecicama s bora? Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bilo tu pored mene. Da andjeli s neba sidju i zatraze od mene da podjem s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih? "volim te" na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio zivota za koji se zivi? Nitko se nije volio te noci vise nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije zivio svoje snove kao sto smo mi zivjeli te noci? Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih 20?on je bio tu, i samo je to bilo vazno? prva nasa zajednicka Nova godina? A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina poceli su se buditi njegovi strahovi? upleli su se u nase snove i poceli nas vuci na dno? Poceli su se buditi aveti proslosti, strah od buducnosti? poceo se mijenjati. Poceo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zasluzujem puno vise od njega, kako mi nema pravo uskracivati snove koji su mi prirodom dani i kako cu mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne moze dati, oprostiti? Rekao je da me previse voli i da ne moze biti sebican i traziti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmijehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da grijesi? Samo je napisao poruku "Snovi pripadaju drugima?" i otisao? Vrijeme je otada stalo? Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da grijesi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Nocima se budim, osjecam njegov dah na svojim usnama, okecem se po krevetu i osjecam se tako slabo? Stojim u mjestu sa nasim snovima, ne mogu se pomaknuti? osjecam njegove suze i grceve srca dok je trazio od mene da ga pustim? Nestajem u tisini, zivim u trenucima nase proslosti i sanjam nase snove, nadam se da su jos uvijek dio nase buducnosti? Tako mi je blizu, na momente se cini da cujem kako dise pored mene? Disemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena , ali tako prokleto duge minute koje se cine da nikada nece stati? U glavi se vracaju nasi trenuci, slike nasih snova? tako zive i jasne kao dio stvarnosti? Jednom mi je na uho sapnuo kako sam ga unistila za sve druge, kako ce postojati samo za mene. A, vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvacam kako ga nisam unistila ja za druge zene? ucinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, jos bi uvijek zivjela svoju pricu i saputala njemu na uho drugacije rijeci od ovih? I sve sto zelim je da me odvede u nasu uvalu, tamo gdje je pocela nasa ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vjecnosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku?da ostanem u snu, jednom snu kojeg sanjam, a zove se Igor? Ne znam da li je ovo najljepsa ljubavna prica koju ste ikada culi? Najljepsu ceka nagrada? ali ne pisem zbog nagrade. Pisem jer sam svoju pricu htjela ispricati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim?To sam do sada uspjela samo s njim, ali zivot je tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad mislis da ih najcvrsce drzis? Ovo je prica o ljubavi koja ce trajati vjecno. Ovo je prica o najcistijoj i naiskrenijoj ljubavi. Ova prica nece zavrsiti tockom na kraju recenice, ovdje nije njen kraj? toliko je nedorecenih recenica? Uvijek je spominjao nekakvu zicu koju imam u sebi, koja me cini posebnom i drugacijom od svih drugih zicu? Istina,imam zicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu nasla i nikada je necu pustiti. Sve sto zelim da shvati i da prihvati? uvijek je govorio da zene biraju? Ja sam odabrala? Stih jedne pjesme kaze "sve prave ljubavi su tuzne?" Zar bas sve moraju biti tuzne?? Objavio/la dina94 u 22:28, 22 komentar(a), print, # 09.06.2009. Jako duga ali preljepa al i pretuzna ljubavna prica...... Bila je jednom, nekada davno, ona.... Djevojka sjetnih ociju i tuznog osmjeha.... Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, trazila je svoje mjesto pod suncem, trazila je ljubav koja ce je grijati, koja ce joj pomoci da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim ce moci podijeliti ono sto krije u sebi. Nekoga kome ce moci svu svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome ce moci vjerovati, ko ce je nasmijati i razumjeti te momente kad su joj oci bile zamisljene i tuzne a ona negdje daleko u mislima odsutna od njega.... Prolazile su godine, a ona je i dalje bila sama. Odustala je traziti tu ljubav za koju je zeljela dati sve i koju je zeljela da vjecno traje. Sebi je govorila da tako nesto jednostavno ne postoji.... I onda, jednog dana, u njen zivot je neocekivano usao on. Osoba koja je bila tako drugacija od toga sto je ona zamisljala i zeljela. Isto kako je neocekivano usao u njen zivot, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuce iz njene rezerve, da zid koji je ogradila oko sebe srusi kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice.... Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj desava, da ona moze biti tako sretna, tako ludo voljena.... Mnogi nisu razumjeli sta je ona vidjela u njemu, zasto bas on pored toliko drugih, "boljih" od njega. Ona se samo smjeskala i odlucno odgovarala da joj on daje ono sto je oduvijek sanjala. Samo on i niko drugi. Prolazilo je vrijeme i njih dvoje su iz dana u dan bili srecniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok, kako prave gresku zbog koje ce oboje na kraju kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela da cuje nista. Borila se protiv tih predrasuda, nije zeljela da joj niko kvari tu srecu koju je nakon tolikih godina napokon nasla. Bila je ubjedjena da ce to trajati do kraja zivota. Kako su se luckasto ponasali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, necemu sto niko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od "filozofiranja". I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo "volis li me?" I odgovor: "pa znas..." "Ne, ne znam. Reci." I onda promjene temu. Nekako su oboje u dubini duse bili djeca. I koliko god su zeljeli da rijecima pokazu osjecaje, nije im uspjevalo. Tek ponekad, dok su u tami noci, kad im se lica ne vide, sapne jedno od njih: "Volim te. Jako. Previse" Tisina. Oboje slusaju odzvuk tih rijeci. Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog. Vrijeme je prolazilo. Njih dvoje su bili sretni, uzivali su svakim danom sve vise jedno u drugom. Planirali su zajednicku buducnost. On je cesto govorio o djeci. Djeca su zivot. Kruna ljubavi. I buducnost. Zelio je da ima bar troje. Ona se na to smjeskala i zamisljala kako bi to bilo. Te male slatke vrascice, sa predivnim ocima njihovog oca. Jednog dana su se dogovorili da idu u kino. Ona se spremala i radovala susretu s njim. I odjednom joj se zacrnilo pred ocima. Probudila se na podu spavace sobe. Nije joj bilo jasno sta se desilo, koliko dugo je lezala tu bez svijesti. Sigurno je umor i iscrpljenost, pomislila je. Tih dana je stvarno imala jako puno posla. Vrijeme je da idu negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze. Osjecala se jako umorno i malaksalo. Najradije bi ostala kuci. Ali, kako to da mu objasni? Zbog cega odjednom ne zeli da ide u kino, kad se toliko radovala tom filmu? Nije zeljela da ga uznemirava, da se brine bez razloga. To je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada proteklih dana. Sama sebe je ubjedjivala da nije nista strasno. Skupila je svu snagu sto je imala, obukla se i tad je dosao on. "Izgledas nekako cudno. Blijeda si." rekao je odmah s vrata. "Hvala na komplimentu. Imas odlican fazon" namigla je ona i prebacila sve na salu. "Osjecam se izvrsno. Radujem se nasem izlasku." U sebi je pomislila da vise sebe ubjedjuje u to. I da se nada da ce moci izdrzati tu vece a da on nista ne primjeti. Odmor, o tome moraju obavezno razgovarati. Navecer, kad se vratila kuci, jedva je docekala da legne u krevet. On je predlozio da udje i popiju jos nesto skupa. Prvi put odkad je znala za njega pozeljela je da ide kuci, da je ostavi samu. .... Odlucila je da ide doktoru. Vise nije islo tako. Zeljela je da sazna sta joj se to dogadja, a s druge strane njega nije htjela da zabrinjava. Trudila se da se sve to tajno obavi, da on nista ne primjeti. Ali, on ju je poznavao bolje nego sto je mislila... Vec nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom joj rekao da moraju razgovarati. Jednostavno, stize za pola sata kod nje, mora je vidjeti. Ona nije slutila o cemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako nesto. "O kome se radi?" upitao je skoro sa vrata. "Ne znam o cemu govoris" odgovori mu ona iznenadjeno. "Vec danima ne zelis da izidjes sa mnom. Stalno si kuci, kazes nemas vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu. Jesi upoznala nekog novog ili ga ja vec poznajem?" Njeni obrazi se zarumenise od ljutnje. Sta mu pada na pamet, da joj takve stvari prebacuje? Odkud mu pravo da takve gadosti govori. "Nisi u pravu. Boli me sto tako razmisljas. Mislila sam da me poznajes i da mi vjerujes. Ocito sam pogrijesila" odogovorila mu je ljutito. U ocima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao. Bio je ubjedjen da mu nesto krije, i da to ima veze s nekim musarcem. "Da, poznajem te i ocekivao sam da ces biti iskrena prema meni. Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u zivot udje neka druga osoba. Zasto mi to cinis?" "Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odes prije nego sto se kaze nesto zbog cega cemo se oboje kajati." "Za to je vec kasno. Kajem se sto sam ti toliko vjerovao. Da nisam u pravu, rekla bi mi iskreno sta se desava." umorno se okrenuo i posao da izidje. "Zao mi je, ne mogu. Zelim samo da znas da te neizmjerno volim" povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice. Dva dana su prosla, on se nije javljao. Ona nije znala sta da mu kaze, sta da ucini. Pustila je da vrijeme tece i da mu se javi kad bude znala sta joj je. I onda je dosao taj nemilosrdni dan.... Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna. Opet je bila previse iscrepljena da bi mogla ici na posao. "Dobro jutro. Govorim li sa ....? zacula je muski glas. "Da, ja sam. Ko je to?" "Ja sam doktor Koprena. Dobili smo vase rezultate. Mislim da bi bilo bolje da dodjete u bolnicu da razgovaramo." "Doktore, pa nije valjda nesto lose, kad moram doci?" u momentu je bila budna. "Mislim da je bolje da dodjete ovamo i da razgovaramo. Mozete li biti za sat vremena ovdje?" upitao je i izbjegao odgovor na njeno pitanje. Brzo se spremila i za nepunih sat vremena je bila kod doktora. Vidjela mu je po izrazu lica, da nesto nije u redu. "I? O cemu se radi? Sigurno sam preumorna." pocela je nesigurno "Postovana gospodjo, nazalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogucnosti ljecenja. Nemamo sve sto je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme. Osjetila je da se soba vrti oko nje. Tumor! Kako to? Tumor cega? Nije bila svjesna da place. "Smirite se, molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas. Da li imate mogucnost da odete negdje vani na ljecenje?" "Doktore, o cemu se radi? Tumor gdje, kako?" nevezano je pitala. "Tumor na mozgu. Kako su nam nalazi pokazali, mi ga ne mozemo ovdje operisati. Jednostavno, nemamo te mogucnosti. Zao mi je." tuzno je odgovorio. Bilo mu je jako tesko posmatrati tu mladu osobu, osobu koja je tek na pocetku svog zivota, a tako blizu kraja. Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj moze da dodje za sedmicu dana, isto kao i za 2 mjeseca. Morala je brzo odluciti sta ce i kako. Pokusao joj je objasniti sta se trenutno dogadja u njemom tjelu. Da moze mozda negdje da se operise, ali da je ishod i tad neizvjestan. Ako i prezivit, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slusala sa nevjericom. Onda je skocila i rekla: "Oprostite, moram ici. Moram biti sama. Pokusati da razmisljam....." Vec je pocela otvarati vrata. On joj doviknu: "Da, razumijem Vas. Molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro jos jednom dodjete. Moram znati sta ste odlucili. Zelim Vam pomoci." Ona je samo potvrdno klimnula glavom i otisla. Setala je bez cilja po gradu, pokusavala da shvati sta se desilo. Da uvidi da to nije ruzan san, da je stvarnost i da mora nesto da ucini. I onda je odlucila. Nazvace tatinog brata u Americi. Mozda joj on moze pomoci. Dugo se nisu culi, ali ipak, on joj je stric. Sigurno ce joj pomoci..... I tako je i bilo. Culi su se i on joj je rekao da ce joj organizovati sve za put u Ameriku. Kad bude tamo, rijesice ostalo.... Tad joj je palo na pamet, da mora svog momka obavjestiti o svemu. Ali sta da radi? Toliko ga voli da ne moze ni da pomisli da mu nanese bol. U glavi joj se vrzmalo stotinu stvari, slike iz sretnih dana su joj kao diashow prolazile pred ocima. Sjetila se njegove zelje za velikom porodicom. Znala je da je neizvjesno da ce ona ikad moci da mu ispuni tu zelju. I onda je odlucila sta ce uciniti. Digla je slusalicu i okrenula njegov broj.... Nije bila spremna na to da ce se on odmah javiti. "Zdravo, ja sam. " pocela je nesigurno. "Moram ti nesto reci. I mislim da je bolje da ti to odmah kazem. Bio si donekle u pravu kad si mi rekao da nesto krijem od tebe... " nije znala kako da nastavi. On je samo cutao i cekao da ona kaze sta ima. Razmisljala sam ovih dana i shvatila da sam jos mlada da se tako ozbiljno vezem. Jednostavno, uvidjela sam da zelim jos da zivim, da putujem, da upoznam druge ljude i da uzivam. Oprosti mi. Mislim da je najbolje da se vise ne vidimo. Zao mi je prosaputala je na kraju i prije nego sto je on uspio nesto reci spustila je slusalicu. Telefon je odmah zazvonio. Nije se htjela javiti. On nije odustajao. Zvonilo je, zvonilo, njoj se cinilo da je citava vjecnost prosla prije nego sto je utihnuo. Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima. Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju razgovarati. Nijemo je sjedila na podu pored vrata a suze su joj se slijevale niz obraze. Pozeljela je da umre, da je vise nema. Osjecala je da joj se tijelo raspada u milijun komadica, da joj je srce mrtvo. Ali, znala je da je tako bolje. Ne zeli da on pati i tuguje za njom. Mislila je da ce je on lakse zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu, kao nekoga ko nije vrijedan njegove ljubavi. Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje..... A suze nisu prestajale ici niz lice............ Dok je cekala da se sve formalnosti oko puta za Ameriku srede rijetko je izlazila iz kuce. Jednostavno, plasila se tog susreta s njim. Plasila se da ce pokleknuti, da nece moci podnijeti taj optuzujuci pogled iz njegovih ociju. On je uporno pokusavao da je dobije, i na kraju odustao. Njeni roditelji mu nisu smjeli nista reci. Bojeci se toga da ce tako rano izgubiti svoju mladu kcerku nisu zeljeli ni jednu zelju da joj odbiju. Napokon je dosao dan njenog putovanja. Stanje joj se sve vise pogorsavalo. To malo lijekova sto je mogla nabaviti u gradu vise joj nisu puno pomagali. Bilo je zadnje vrijeme da ode. Srce joj se cijepalo dok je zadnji put koracala kroz grad. Cijelo vrijeme se pitala da li ce joj se pruziti ta sansa da jos jednom prodje tim prelijepim gradom. Bila je svjesna da je to jako neizvjesno. Dok je prolazila pored njihovog omiljenog kafica ugledala ga je kroz prozor. Pricao je s nekim kolegama i nije je primjetio. Ubrzanim korakom je produzila dalje. Roditelji su je ispratili na aerodrom. Majka je neutjesno plakala, ocu su oci bile pune suza i nije mogao ni rijec progovoriti. Bol mu se vidjela na licu. Znali su da je to mozda zadnji put da je vide. Molim vas ne placite. Sve ce biti dobro. U Americi su dobri ljekari. " pokusavala je da ih utjesi i osjecala da je snaga sve vise izdaje. Bojala se da ce se srusiti tu pred njima i skupljala i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi. "Mama, ako neko bude pitao za mene.... " pocela je i nije znala kako da nastavi. "Molim te, ne govori mu nista. Reci da sam na odmoru, da zelim malo da vidim svijet. Molim te. " Nije izdrzala, pocela je plakati. U tom momentu je mrzila sebe. Vidjela je koliko je tesko roditeljima da je gledaju. Otac joj je samo cutao, nije mogao ni rijeci da progovori. Onda, kao spas u zadnji momenat cula je zadnji poziv za svoj avion. Vise nije bilo povratka. Morala je krenuti. Jako je zagrlila majku i prosaputala joj da je voli, da je ona najbolja mama na svijetu. Majka joj je glasno plakala. Okrenula se prema ocu i vidjela da mu suze idu niz obraze. "Milo moje dijete.... cuvaj se molim te. I ako Bog da, vratices se ti nama ziva i zdrava nazad " glas mu se pretvorio u jecaj. Nije mogao vise, okrenuo se skrsenih ramena plakao. "Volim vas. " rekla je jos jednom, okrenula se i otisla. U avionu joj je bilo jako lose. Rekla je stjuardesi da joj treba vode, a ova ju je zabrinuto gledala. "Nije nista strasno, ne brinite. " pokusala se osmijehnuti. Pitala se sta bi se desilo da joj pozlije, jos gore, sta da umre tu? Ne, ja zelim da zivim. Vrijedi se boriti. Ko zna, mozda, ako ozdravim, mozda me primi nazad, mozda shvati..... Nije osjetila da joj suze idu niz lice. Odmah po dolasku u Ameriku su je smjestili u bolnicu. Financijski dio su preuzeli njen stric i njegovi prijatelji. Nalazi koji su tamo napravljeni nisu obecavali nista dobro. Ali ipak, mala nada je postojala.... Za nepunu sedmicu dana su je operisali. Nije se probudila poslije operacije. Nastale su komplikacije i pala je u komu. Niko nije znao, da li ce se ikada vise probuditi. Njen stric i strina su je svakodnevno posjecivali. Pricali su s njom i nadali se da ih cuje. Ali, nista se nije desavalo. Prolazile su sedmice, a ona se nije budila. Troskovi bolnice su bili astronomski i stric se pitao kako to sve da plati. Ali, na iskljucenje tih masina sto su je drzali na zivotu jos nije pomisljao. Nije to mogao uciniti. Organizovao je da njeni roditelji dodju na mjesec dana tamo, da bi je posjetili i da zajedno odluce kako i sta dalje. Majka i otac su po citav dan bili kod nje i pricali s njom. Pustali njenu omiljenu muziku. Ali, nikakvih promjena nije bilo. Doktor im je rekao da su sanse da se probudi i zivi normalno spale na minimalu. Sta da rade? Kako da odluce? Nisu mogli pustiti da se masine ugase. Njeno srce je i dalje ritmicki kucalo. I onda, nakon 7 nedjelja cekanja i nadanja desilo se cudo! Probudila se. Uzas!!!! Nije se niceg sjecala, nije mogla da govori niti je vidjela na lijevo oko! Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili presretni. Njihova kcerka im se vratila. Poceo je najtezi dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kuci. Ona je morala ostati jos minimalno pola godine. Osjecala se uzasno. Ta nepoznata lica oko nje su je gusila. Nije znala kako da probudi svoja osjecanja da im uzvrati tu toplotu i ljubav. Bila je kao malo dijete. Nista nije znala. Isla je na razne terapije. Polako je pocinjala da govori. Na pocetku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je. A sjecanje na sve sto se desilo prije operacije vise nije bilo tu..... Nakon godinu dana uzasnog truda bila je skoro zdrava. Vid joj se povratio i govorila je. Polako, nekad nerazumljivo, ali je napredovala. Svakim danom sve vise. Kad je bila dovoljno oporavljena, stric joj je pomogao da nadje posao. Odlucili su da ostane jos tu, dok ne bude skroz "stara". Njeni roditelji su opet dosli. Donijeli su joj mnogo fotografija i njenih stvari koje bi joj mogle pomoci da pocne da se sjeca. Ali, ni to nije pomagalo..... Dok je sjedila sa mamom i razgledala slike u albumu, primjetila je da je na vecini slika sretna i nasmijana u drustvu jednog prelijepog muskarca. "Ko je ovo?" upitala je svoju mamu. Ova ju je tuzno pogledala i rekla: "To je tvoj bivsi momak. Jako ste se voljeli." "Bivsi? Zasto? Sta se desilo?" Onda joj je njena mama ispricala sta se desavalo posljednjih par mjeseci prije njene operacije. Bila je jako tuzna, ali nije nista osjecala prema njemu. Cisto iz radoznalosti je upitala da li znaju sta se s njim desilo. "Dolazio je kod nas par puta. Trazio je tvoju adresu, broj telefona, bilo sta. Ti si nam naredila da mu ne smijemo nista reci. Nisi zeljela da pati zbog tebe. Mislila si, ako se naljuti i misli ruzno o tebi, da ce te brze zaboraviti i poci svojim putem." "I? Jesam li bila u pravu?" "Donekle. Dugo je bio sam. Onda je upoznao jednu djevojku. Ozenio se kratko prije nego smo mi krenuli ovamo." tuzno joj je odgovorila mama. Mrzila je sebe. Zasto se nicega nije mogla sjetiti? Kako je mogla tako zaboraviti te osjecaje, koji su izgleda bili jako jaki? Nije se mogla razumjeti. Ipak, na neki nacin je osjetila bol zbog te ljubavi i svega sto se desilo. Nakon tri godine poslije operacije je sve bilo ok. Bila je potpuno zdrava. Tumor se vise nije pojavio. Pricala je normalno. Ali je jos uvijek bila sama. Njeno srce nije bilo spremno da zavoli nekog muskarca. Odlucila je da se prvi put od operacije vrati kuci. Makar na kratko..... I dodje napokon taj dan za koji je vjerovala da se nikad nece desiti. Setala je prelijepim gradom. Ovaj put zdrava i spremna da se bori za svoju proslost. Nadala se da ce ovdje naci odgovore na milijun pitanja koja su joj se vrzmala po glavi. Duboko je udisala prelijepi miris proljeca. Jedinstven. Tako je osjecala, ali se nimalo nije sjecala da je to mislila i nekad davno, prije 3 godine, kad je ona bila "ona". I dok je setala s mamom i ona joj objasnjavala gdje su cula je da neko zove njeno ime. Iznenadjeno se okrenula i ugledala je jednog tako poznatog muskarca kako za ruku hvata jednu curicu od nekih godinu dana. Nije znala ko je to, ali je osjetila da joj srce brze kuca. Nista joj nije bilo jasno. I tad je shvatila da je taj muskarac zovnuo tu malu slatku curicu, a ne nju. Pogledala je upitno svoju mamu i vidjela joj uplaseni, iznenadjeni pogled u ocima. "Mama, poznajes li ovog muskarca?" upitala je. "Da..." promucala je ona i nastavila "zar se ne sjecas fotografija iz tvog albuma? To je tvoj bivsi momak." Tad joj je sve postalo jasno. Nije znala sta da ucini, kako da se ponasa. Pozeljela je da se sakrije, da je ne vidi. Nije imala pojma kakva ce biti njegova reakcija. Ali srce je na neki nacin tjeralo da se jos jednom okrene, da ga pogleda.... I u tom trenutku i on je ugledao nju. Prvo iznenadjenje, pa bol, pa neodlucnost. Njegova dusa i osjecaji su mu se vidjeli na licu, i ona je shvatila da ga poznaje i razumije vise nego i jednu osobu s kojom je u ove tri godine kontaktirala. "Volis li me?" zacula je odjednom. I onda cuje sebe kako odgovara: "Pa znas...." U tom momentu joj se stvorise slike iz proslih dana. Sjetila se toga! Vidjela je njih dvoje zagrljeni, beskrajno srecni...... Suze joj krenuse niz lice, srce hoce da iskoci iz grudi. "Mama, idemo odavde. Dodji!" usplahirano rece. Vidjela je na njegovom licu da se dvoumi da li da joj pridje ili ne. Okrenula se i pozurila, vukuci iznenadjenu mamu iza sebe. "Zelim da idem u moj stan." odlucno rece. Majka joj jos nista nije shvatala. "U tvoj stan? Ti se sjecas??" s nevjericom je upita. "Da.... Ne.... Ne znam... Nesto se desava sa mnom, ne mogu ti objasniti." Krenula je instiktivno u pravcu svog stana. "Oh Boze.... sta da ucinim?" pitala se. Shvatila je da ga jos uvijek voli. Da ga voli kao nikoga na svijetu sto je ikad voljela. "Mama.... hoces li se ljutiti, ako te zamolim da me ostavis samu? Zeljela bih biti sama i razmisliti. Toliko mi se stvari mota po glavi, ne mogu se snaci." "Jesi sigurna? Da odem bar s tobom do stana...." plasila se izgovoriti, da se boji da ona nece sama znati naci put. "Ne, to nije potrebno. Znam gdje stanujem." nasmijesila se ohrabravajuce. Mama joj je samo bez rijeci dala kljuceve. Na licu joj se vidjela zabrinutost. "Telefon jos nije ukljucen. Nismo znali da ces tako brzo osjetiti zelju da odes u svoj stan. Nismo bili spremni da ....." nije mogla zavrsiti recenicu. Plasila se da kaze nesto sto ce je povrijediti. "Nema problema mama. Ne mislim telefonirati. Ako budem nesto trebala doci cu kod vas. Vidimo se sutra." okrenula se i sigurnim korakom krenula svojoj kuci. Polako je usla i upalila svjetlo. Sve joj se cinilo kao da je prije pola sata izisla iz stana. Pogled joj je pao na fotografiju na radnom stolu. Prisla je i uzela je u ruku. Njih dvoje.... Srecni, nasmijeseni, zaljubljeni. Osjetila je kako joj se oci pune suzama. "Sta si se uplakala, kao malo dijete" rekla je sebi glasno. I onda ocajno pomislila: "sta dalje?" Znala je da ne smije kvariti njegovu srecu. Ona je bila proslost. Ali, da li je zaista tako? Zasto je svojoj kcerki dao bas njeno ime? Upalila je radio i sjela za sto. To sto je osjecala se ne moze opisati rijecima. Na radiju je zacula pjesmu: Lutam tu kroz puste ulice Slutim da si opet uz mene Tvoja njeznost meni znaci sve Ona vodi kad je najteze Sjecanja i snove moram sacuvati, Ja znam jos te zelim ali to ne znas ti Ova prica ce se pamtiti Probudit cemo sapat vjecnosti Vjetrovi zivota su jednom zaplesali Svojom snagom ljubav tada probudili I jos uvijek zivim za najljepsi dan Opet te ljubim, osjecam, kao nekada I jos uvijek zivim za najljepsi san Iz kojeg me budi i otima Dah svitanja... Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najcesce su bili on i ona na njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne. Jasno joj je bilo, zbog cega nije mogla da se zainteresuje za nekog drugog muskarca. Iako joj je sjecanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena i samo cekala momenat da ponovo izbije na povrsinu. I sad kad joj se to desilo nije znala sta da ucini. Najbolje je da opet ode. Ne moze ostati u tom gradu gdje ce ga stalno sretati. Mora ga pokusati preboljeti, poceti novi zivot, traziti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguce. Da ga tako jako voli, da bi sve u zivotu dala da se tih zadnjih par godina izbrise, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguce. Otice iz ovog grada. Ponijece uspomene i ljubav prema njemu. Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da ucini sve moguce da ga ne povrijedi. Znala je da on ne misli tako o njoj. U zelji da ga zastiti povrijedila ga je toliko da je nemoguce da joj to ikad oprosti. Mora zivjeti s tim. Nije primjetila kako vrijeme odmice. Vec se pocelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplaseno je ustala, nije nikog ocekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna.... Da li je to on? Polako je krenula prema vratima i provirila kroz spijunku. Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spusteno prema podu. "Ko je?" upitala je. "Ja sam, Suzana. Otvori vrata vec jednom!" zacula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice. Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila. "Suzana! Kako mi je drago da te vidim!" uzviknula je. "Ah da?" ironicno je rekla Suzana. U ocima joj je vidjela radost da je vidi. "Tu tvoju dragost pokazujes na vrlo neobican nacin. Mogu li uci?" "Naravno, oprosti" sklonila se i pustila je da udje. "Vjerovatno imas milijun pitanja za mene." "Hahaha dobra si. Milijun pitanja.... Za pocetak bih ti postavila samo jedno: kako si mogla nestati bez rijeci i ovolike godine se ne javljati?" prijekorno je upitala. "To je jako duga prica. Prvo mi reci odkud znas da sam opet tu?" "Rekao mi je neko kome si srce slomila." znacajno ju je pogledala. "Kako si to mogla uciniti?" Suzana, nekad se u zivotu dese nepredvidljive stvari. Ako imas vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispricam." Sjele su, i ona je pocela svoju pricu. Suzani su se na licu ocrtavali svi osjecaji dok je slusala sta je njena najbolja prijateljica dozivjela. Od onog dana kad joj je ljekar rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu. Kad je zavrsila, Suzana je jako zagrlila i prosaputala: "Tako mi je zao. Zasto mi nisi nista rekla? Zasto mi tvoji roditelji nisu ni jednu rijec o tome rekli? Isla sam hiljadu puta kod njih, stalno su mi pricali da si na putu, da se provodis.... Nemas pojma kako sam bila ljuta, razocarana. I danas sam dosla samo da ti kazem da nisi nikakav covjek, da si me neizmjerno razocala. Oprosti mi sto sam tako mislila o tebi." "Ne moras se nista izvinjavati. Razumijem te." odgovorila je s osmjehom. "Tako je dobro sto si tu. Nisam ni znala koliko mi nedostajes." "I? Kako se sad osjecas? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nesto drugo?" "Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se nece ponoviti. Ne bih imala snage vise." Da li namjeravas ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu." "Ne znam Suzana. Tek sam dosla i odmah sam srela njega. Jos uvijek ga volim. Toliko, da mi ta ljubav stvara fizicku bol. Ne bih mogla podnijeti da ga sretnem u gradu sa zenom. Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!" oci joj se opet napunise suzama. "Pa nije mu bilo jednostavno. Patio je uzasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi. A ja mu nisam nista znala reci. I onda je upoznao nju. Mislim da je ozenio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio ocajnicki pokusaj. Ali, ima tu jos nesto sto sigurno ne znas." "O cemu se radi?" "Ja ga naravno ne srecem vise cesto kao prije. I ovo sto cu ti reci nisam cula od njega, prema tome ne garantujem da je tako. Ali cujem da nije srecan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona prica da mu je u zivotu druga, da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta druga jos uvijek u njegovom srcu." pazljivo je izgovorila ne ispustajuci je iz vida. "Oh ne! Tako mi je zao! To je jos veci razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kcerkicu. Prelijepa je. Ne zelim da to dijete pati zbog mene." "Ne znam sta da ti odgovorim. To moras odluciti sama. Da li ces pricati s njim? Da li ces mu reci zbog cega si tako iznenada nestala?" "Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokusati da zavoli svoju zenu. A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska." "Ja moram ici sad. Dogovorila sam se s nekima da izidjemo veceras. Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!" Nasmijesila se Suzani i rekla:" Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspolozenju da ludujem s vama veceras. Drugi put, ok?" "Nema problema. Doci cu sutra do tebe opet. Ne, bolje, hajde da se nadjemo u nasem starom kaficu na kafi! Oko pola 1, vazi?" "Dobro, doci cu. Obecavam." Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otisla. Ostala je opet sama sa svojim mislima. Sa Suzanom se fantasticno provodila. Uzivala je u njenom drustvu i s osmjehom pozdravljala staru raju koja se iznenadjeno raspitivala gdje je tako naglo nestala i zasto se nije javljala. Odgovarala je da je dobila tu mogucnost da upozna svijet i da je to iskoristila. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijala nekoj anekdoti sto joj je Suzana ispricala, kad je na ulazu ugledala njega. I on je nju vidio i odmah se uputio prema njenom stolu. "Moram na brzinu u wc." rece Suzana i ustade Ona ju je ljutito pogledala. Nije ok da je sad ostavlja samu, ali je znala da Suzana to radi namjerno. Suzana je zeljela da taj njihov prvi susret prodje bez nekih svjedoka u blizini. Nesigurno je pogledala u njega. "Zdravo" rekao je "Zdravo" odgovori ona. Nije znala kako da nastavi, sta da kaze. I on je cutao. Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju. "Mogu li sjesti kod tebe?" upitao je i stavio ruku na stolicu. "Da, naravno. Oprosti." "Kad si se vratila?" upitao je. "Juce. Jos se uopste nisam navikla da sam tu." "Lijepo je vidjeti te opet." Ona se samo nasmijesila. Nije znala sta da odgovori na ovo. Onda se sjetila njegove prelijepe curice. "Kcerkica ti je prekrasna." nije bila svjesna, da je to izgovorila naglas. "Da, predivna je. Oduvijek sam zelio da ti budes mama moje djece." tuzno je rekao. "Molim te, ne govori o tome. To je proslost." "Reci mi samo jedno. Zasto si tako naglo nestala? Sta se desilo? Mislim da bi mi bilo puno lakse, kad bih to mogao razumjeti." "U zivotu se dese takve stvari. Nesto nenadano, neocekivano. Morala sam. I o tome ne treba vise pricati. Sto je bilo, bilo je." Oci su joj se napunile suzama. Mrzila je sebe zbog toga. "Ne! Mi moramo o tome pricati. Ja moram napokon znati sta se desilo! Ne mogu vise zivjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nesto krijes!" iz njega je sva tuga izisla na vidjelo. Nije mogao drugacije, jako je zagrlio. U tom momentu je shvatila da joj je mjesto samo pored njega. Zeljela je da to ostane vjecno tako. Ali onda je opet razum izbio na povrsinu. Njezno ga je gurnula od sebe. "Ne cini to, molim te. Moras dalje zivjeti svoj zivot. Mi smo proslost." borila se sama protiv sebe. "Ali, ti me jos volis! Vidim to na tebi. Pricaj sa mnom." "Ne, tu se nema vise sta reci. Oprosti, moram ici." Ustala je i uzela svoju tasnu. U tom momentu se pojavila Suzana. "Ja idem. Vidimo se." Rekla je u prolazu i napustila kafic. Uputila se svojoj kuci. Usput je razmisljala o toj uzasnoj nesreci koja se desila i njoj i njemu. Bila je beskrajno tuzna i ljuta na tu sudbinu koja joj je to ucinila. Dan je prosao jako brzo. Nije ni primjetila da se vec smrklo. A roditeljima je rekla, da ce ih posjetiti danas! Nije zeljela da se brinu, a nije imala telefona da im se javi. "Sta mogu, idem k njima." Pomislila je u sebi i pocela se oblaciti. Proslo je par dana.... Ona je posjecivala svoje roditelje, rodbinu i uzivala u drustvu svojih prijatelja. Njega vise nije sretala. Dosta je vremena provela u razmisljanju i donijela odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Ameriku i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znala je da joj nece biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjecala. A bila je najvise tog bola svjesna i ljubavi za koju je znala da buducnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogucnosti, nego otici i pustiti ga da zivi svoj zivot. Dan prije nego sto ce otputovati nazad za Ameriku je dosla Suzana da se oproste. Pokusavala se saliti s njom, ali bilo im je obadvjema tesko da se opet rastanu. To vrijeme koje su sad provele skupa je skoro nadoknadilo one godine koje su prosle u njenoj borbi za zivot... "Da li ces se jos s nekim pozdraviti?" znacajno ju je upitala Suzana. "Osim mojih roditelja, vec sam se pozdravila sa svima." odgovorila je ona, ignorirajuci Suzanin pogled. Pravila se da ne razumije. "Dobro ti znas sta ja mislim. Zato mi odgovori: mislis li opet nestati kao prosli put, ili ces mu barem pozeljeti sve najbolje prije nego sto odes?" "Ne. Necemo se vise vidjeti. Bar ne planirano. Ne zelim to." Odlucno je odgovorila. "Zao mi je. Zbog tebe i zbog njega. Ja sad moram ici. Obecaj mi da ces mi se javiti kad odes tamo. Nemoj opet da nestanes." Jako ju je zagrlila. "Naravno. Obecavam. Ti si i uvijek ces biti moja najbolja prijateljica." Suzana je izisla a ona se vratila da zavrsi jos zadnje pripreme za put. Posmatrala je sitnice po kuci koje su joj bile jako drage i odlucivala sta ce ponijeti sa sobom. Ovaj put je isla sa znanjem da ce tamo ostati, da ce tamo graditi svoju buducnost. Ali, tuga je i ovaj put bila prisutna. Vec je bilo pola osam kad je neko zazvonio na njena vrata. Prisla je i bez razmisljanja otvorila. Pred vratima je bio on. Iznenadjeno je gledala u njega i nije znala kako da reaguje. "Zdravo." Rekao je. "Cuo sam da sutra odlazis." "Da." Samo je odgovorila. "Mogu li uci, ili cemo pricati ovako na vratima?" "Zasto?" "Sta zasto?" pravio se da je ne razumije. "Mislim da ne bi trebao ulaziti. Nemam vise sta da ti kazem." "Ali ja tebi. Zelim da se bar ovaj put oprostim s tobom. Nadam se da ces mi to dopustiti" Ona se bez rijeci sklonila u stranu i pustila ga u stan. Znala je da je to greska. Uputio se direktno u dnevnu sobu. Da bi prekinuo tisinu, rekao je: "Ovdje je sve kao prije. Osjecam se kao da sam juce bio zadnji put kod tebe" "Da, ali se mnogo toga desilo u ovih par godina. To znas i sam jako dobro." Sjela je i cekala da on kaze sta zeli. On je sjeo pored nje. Bilo joj je neprijatno i to je vidio. "Nije valjda da se plasis? Necu ti nista." Pokusao je da se nasali. "Ne plasim se. Ali mi se ne dopada da si pored ovolikog mjesta sjeo kraj mene. Jos uvijek mi nisi rekao sta zelis." Mislila je ako bude neljubazna da ce on brze otici. "Sta zelim?..... Zelim da mi napokon kazes istinu. Zelim da se ove godine izbrisu, da smo opet ono sto smo nekad bili. Da se ovo sve nije nikad desilo. To zelim!" "Dobro znas da je to nemoguce. Zasto otezavas ovu situaciju? Zasto ne odes svojoj kuci, zeni koja te ceka i tvojoj prelijepoj kcerkici? Zasto si dosao ovamo? Znas da to nisi trebao uciniti!" "Znam. Sve znam. Ali znam i da te volim vise nego sto sam ikoga volio. I znam da ti jos uvijek volis mene. I znam da mi je svaki dan pakao od kad si otisla. Da se ne prestajem pitati sta se desilo, zbog cega si nestala." Oci su mu se napunile suzama. Ona ga nikad nije vidjela takvog. Nije mogla drugacije, zagrlila ga je i zaboravila na sve sto je do tad bilo. Zeljela je da ga utjesi, da ne gleda tu bol u njegovim ocima. Njezno ju je poljubio. Prvo polako, nesigurno, a kad mu je odgovorila na poljubac, postao je posesivniji. Zagrlio je i ljubio da da je od tih osjecaja pocela drhtati. Nije mogla da misli, osjecala je da je tu, da je napokon kraj nje, da ga toliko voli i da sve ostalo nije bitno. Voljeli su se kao nikad to tad. Nije ni o cemu razmisljala, samo da je on sad tu i da je drzi u narucju. Bilo im je krasno. Nezaboravno.... Oko ponoci su lezali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlucila je da mu kaze istinu. Da mu kaze da ga nikad nije zeljela povrijediti. Da ga voli kao i prije i da ga nikad nije prestala voljeti. On je s nevjericom slusao pricu o proteklih par godina. Nije ni primjecivao kako je jako grli, kao da zeli da je zastiti od svog bola kroz koji je prosla. Plakao je s njom. "Oh Boze.... zasto mi to nisi rekla? Zasto si zeljela da kroz sve prodjes sama... A ja budala, proklinjao sam te zbog toga sto si mi ucinila, dok si se ti u to vrijeme borila da prezivis! Oh Boze....." Smiri se, molim te." i ona je plakala. "Nisi mogao nista izmjeniti... Nisam znala da li cu prezivjeti i zeljela sam da me zaboravis da ne bi patio za mnom." "Da. Ali te ja nikad nisam zaboravio. Patio sam za tobom, pokusavao da te zamrzim, ali sve je bilo uzalud. Jedino sto me je svaki dan mucilo je zasto si to ucinila..... Zasto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Suzana?" "Oni nisu smjeli, obecali su mi da nece reci. A Suzana nije znala. Nisam joj nista rekla bas zbog toga jer sam se plasila da ce ti na kraju popustiti i ispricati sve. A to nisam zeljela." I sta sad? upitala se u sebi. Ne moze ga rastaviti od te kcerkice. Bez obzira koliko se vole, njegovo je mjesto pored njegove zene i djeteta. "Pocecemo iz pocetka. Sve ce biti dobro. Ja cu razgovarati s zenom, sve cu srediti." "Ne! Ne cini to jos. Moramo razmisliti." pokusala je da ga ubijedi. "Tu se nema sta razmisljati. Ja pripadam tebi i ti pripadas meni." Samo ga je nijemo zagrlila. Znala je da stoji pred najtezom odlukom u svom zivotu Da.... tu noc ga je uspjela nagovoriti da se vrati kuci, i da zeni jos nista ne govori. Predlozila mu je da dodje sutra i da jos jednom razgovaraju o tome. Cim je on izisao iz stana, pocela je pakovati svoje stvari. Sreca da on nije znao, da njen avion polijece tako rano ujutro. Na brzinu je napisala Suzani kratko pismo i zamolila je, zaklela je u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njemu ne da njenu adresu. Ujutro je vec u 6 sati izisla iz stana. Roditelji su je odpratili na aerodrom. I njima je jos jednom podvukla, da nikome ne govore gdje je. Oni koji trebaju, imaju njenu adresu, obrazlozila je. I tako je, teska srca sjela u avion i odletjela negdje daleko.... ------------------------------------------------------ Prolazilo je vrijeme. U Bosni je poceo rat i ona je izgubila svaki kontakt sa Suzanom. Odmah na pocetku rata, njeni roditelji su napustili grad i dosli k njoj. Mama joj je rekla da zna, da je on neposredno poslije njenog odlaska takodje otisao iz grada. Sa svojom zenom i kcerkom. Ona je pokusavala da ga zaboravi. Na momente joj se cinilo da joj se to i desilo. Mislila je da se zaljubila i nakon 3 godine je odlucila da se uda. Neposredno poslije toga postala je i sama majka. Ali jos za vrijeme prve godine braka je shvatila, da je to samo zabluda, da joj je muz drag, ali da svog momka iz mladosti jos nije zaboravila. Sedam godina nakon njihovog zadnjeg vidjenja nasla je kartu u posti. Pisalo je samo: "Jos uvijek te volim." I nista vise! Ali, nesto drugo nije ni bilo potrebno. Prepoznala je rukopis. Bila je sva zbunjena, slomljena, nije znala vise nista. Par dana kasnije zazvonio je telefon. Javila se i cula kako s druge strane zice jedan tako poznat i drag glas rece: "Kako je dobro cuti tvoj glas" Tisina. S obje strane. Suze su joj tekle niz lice. "Da li si jos tu?" upitao je. "Da." prosaputala je. "Kako si me nasao?" "Suzana.... Sreo sam je na moru, pricali smo dugo i onda sam je ubjedio da mi da tvoju adresu. Rekao sam joj, ako zna sta je ljubav, ako si joj ikad ista znacila, dace mi je. I to je ucinila." Nije znala sta da odgovori na to. On je nastavio: "Jesi li svjesna kroz sta sam prolazio? Trazio sam te preko prijatelja i poznanika, cak sam i internacionalni crveni krst molio za pomoc. Ni internet mi nije pomogao....." Ona i dalje nije mogla rijeci izustiti. Onda je upitala: "Kako si? Gdje si sad?" Odgovorio joj je gdje se nalazi. Drugi kontinent. Daljina.... A opet tako blizu.... "Kako ti je zena? "Mi smo neposredno poslije tebe napustili Banjaluku. Otisli smo za Hrvatsku. I par mjeseci poslije toga se razveli.... Nadao sam se, da cu te naci, ali to mi do sad nije uspjelo.... Sve sto sam ikad u zivotu zelio je, da budemo skupa." "To je nemoguce. Za to je kasno." prozborila je. Bol je rasturala, ali znala je da povratka nema. Ne vise. Ispricala mu je ono sto je i sam znao. Da se udala, da je majka i da ni pokoju cjenu ne moze da sve to izbrise i bude s njim. Bez obzira koliko bi ih to oboje usrecilo. Bilo bi previse ljudi koji bi zbog njihove srece patili. Na kraju mu je rekla: "Nemas pojma sta mi znaci sto sam ti cula glas. Uzasno me boli sto vise nikad necemo biti skupa. I nikada se necemo vidjeti. Uvijek cu te voljeti, ali to je sve sto ti mogu dati. Mene, moje tijelo, vise ne mozes imati. Ali imas nesto sto niko drugi prije i poslije tebe nije imao: moju ljubav." Ne cekajuci njegov odgovor spustila je slusalicu. Od tada je proslo par godinica. Nisu se vise culi. Nije je vise kontaktirao. Ali uvijek kad cuje jednu pjesmu, suze joj krenu niz lice. I zato je evo postavljam ovdje, da zna da ima neko ko misli na njega i ko mu porucuje: TEBI LJUBAVI Dal pomislis na mene Kad hladna kisa pada Ma gdje mi zivis sada Dal nocas imas sna Razdvojio nas zivot Na dvije strane svijeta Od vjecitoga ljeta Do hladnog sjevera Al isto nam je nebo Sto nocas snama place Isto nam je suza iz oka kanula Ja znam da nisi sretan I mene tuga slama Jer ljubav kao nasa Je ljubav vjecita Dal pomislis na mene Kad nekog drugog ljubis Dal moje ime skvisne sa tvojih usana Razdvojio nas zivot I neznam gdje si sada Al nema noci,dana da ne mislim na nas Al isto nam je nebo Sto nocas s nama place I isto nam je suza iz oka kanula Ja znam da nisi sretan I mene tuga slama jer ljubav kao nasa je ljubav vjecita...... prejako...moje suze nisu stavale..... Objavio/la dina94 u 00:06, 21 komentar(a), print, # 08.06.2009. Propale ljubavi.... : ( : ( : ( previse suza,pretuzno.... Devojka : Sta se desilo? Decko : Ljubavi znas da te volim. Devojka : Znam,cemu ta faca? Decko : Tata me je upisao u internat.....(pravi snuzdenu facu) Devojka : Super. Cemu takva faca onda ljubavi? Zar to nije ono sto si zeleo? Decko : Jeste ali, ne ovde vec u inostranstvo Devojka briznu u plac Devojka : Zasto tamo zasto tako daleko ostani, ostani... Decko : Podji samnom hajde Devojka : Ne mogu ne daju mi Decko : OK razumem...znas trebas mi uvek...i zauwek Polazak : Grle se neprekidno 10 min.Ljubi je ona od suza ne dolazi do reci... Decko : Moram da krenem Devojka : Ne ostani makar jos malo Decko : Ne mogu. Moram da krenem On ulazi u autobus i odlazi... Stize pismo posle par dana Draga Devojko, Nisam imao vremena da ti ovo kazem al sad cu. Imam drugu nikada te N.I.S.A.M voleo. Smarala si me uvek sa pozivima, a tek kako izgledas DEBELO devojko... Imas glupe misli u glavi. Smarala si me sa onim mazenjem u krevetu. Tvoji poljupci su odvratni igleda ko da lizes zabu... Fuj; ne zelim nikada vishe da cujem za tebe. (devojka briznu u plac ne verujuvci sta joj se desava) Drug decka : Jesi dobila pismo Devojka : Jesam bolje da ga nikad nisam otvorila Drug decka : Pogledaj u dzepu jakne... Devokjka pogleda u dzep jakne i nadje papiric : "Nadam se da ce ovo stici pre onog pisma. Posto sam znao da ce mi tata gledati u pismo malo sam ga izokrenuo swe sto sam reko u pismu, jos je obrnuto, Volim Te, Lepa si, uzivam dok se mazim s tobom, volim tvoje poljupce..... Devokja : Znala sam, znala sam da me voli Posle par dana Decko je zove i javlja joj da dolazi prvim avionom i da ostaje kuci tu ce i ici na koledz. _sutradan_ Pip! pip! pip! Prekidamo program zbog vesti - Avion iz New Castla se srusio na pola puta pola mrtvih, pola teze povredjenih...tragedija meseca Devojka se od bola sto je on mrtav ubila... Rekla je nema zivota bez ljubavi moje _sutradan_ poruka na telefonu "E sreco nemoj da brines ja sam ok! Nisam stigao na taj avion u 6 ujutru pa sam morao da cekam ovaj danas. Volim te avion mi slece oko 5 popodne cekaj me, kiss! Objavio/la dina94 u 23:06, 14 komentar(a), print, # 08.06.2009. smrc smrc smrc Ewo još jedna tužna ljubavna prièa: Lea i Martin su se znali od 5-tog razreda osnovne skole.Otkad se znaju izmedju njih uvijek postoji "ono nesto"... Njihova ljubav se rasplamsala u prvom razredu srednje skole...kada su zajedno upisali opstu gimnaziju... Ta skola ih je zauvjek spojila...Njihovi roditelji,profesori prijatelji su prihvatili ovu prelijepu mladenacku ljubav iako su bili jako mladi... Lea i Martin su dane provodili zajedno ispunjavajuci ih poljubcima,zagrljajima i slatkim tajnama... Svaki trenutak proveden zajedno ih je zblizavao svakog dana sve vise... Jednog dana Lea se nije osecala dobro i mama je odvela doktoru na pregled.Njegov izraz lica nije ohrabrivao ni Leu ni njenu mamu.Doktor im je saopstio ruznu vest:Lea je imala tesku bolest srca i trebala je hitno transplataciju... Najveci problem je bio sto nije bilo donatora...Martin jedugo cekao Leu i kada je vidio onaku bledu znao je da nesto nije u redu...Lea ga je odvela na njihovo zajednicko mjesto i dok je prikrivala suze sve mu je ispricala.Martin je osjecao kao da mu se srusio cijeli svjet,imao je jaku potrebu da zaplace ali znao je da ne smije-znao je da mora biti jaci-radi svoje Lee... I tako su dani prolazili a Martin i Lea su svaki dan provodili zajedno...on se trudio da Lei udovolji u svemu mada je to nekad bilo nemoguce a Lea je pokusala da bude jaca od bolesti... Martin je znao da to sto radi nije dovoljno...Jednog dana Lea je primila poziv u kojem su joj rekli da su nasli donatora i da za 2 dana ima operaciju...Bila je presretna jer je to znacilo da ce za 2 dana biti zdrava i ponovo ce moci uzivati u svim carima zivota-zajedno sa Martinom...Kada mu je to rekla on je samo zagrlio kao da im je to prvi i poslednji put da se vide... Dva dana su brzo pr ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

zaaana01	#11
Posts: 3205 07. Set 2010. 22:07:23	moj omiljeni pesnik OSEÆAM Oseæam, draga, oseæam kosu tvoju što blista, ali nisam sreæan što odlazim zaista. Jesenjih se noæi seæam dok senke breza kruže. Što dan nije bio veèan, a mesec blistao duže. Još èujem dok patiš: "Proæi æe godine u letu i zaboraviæeš me sasvim uz neku drugu na svetu." I danas lipa cveta i oseæanja gore ko plamen. Ja sruèih toga leta cvetove na tvoj pramen. Ne gubi srce, snagu. S drugom æe poljupce tkati. I ja æu ko prièu dragu tebe njoj spominjati * I vernošæu ne muèi me, vernost svaka meni smeta. Ko pesnika rodiše me, ljubiæu te k’o poeta. * Neka zvoni pesma, nek se pesma lije, ipak neæe biti što je bilo prije. Od gordosti prošle i snage, što posta? Ova svirka tužna jedino mi osta. *** Izljubiæu te, taæi telom i kao s drugom poæ’ u dom. Ja voljeh devojku u belom, sad plavu volim dušom svom ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

zaaana01	#12
Posts: 3205 07. Set 2010. 22:08:09	RASTANAK Veæe crne obrve natuèe Usnule ptice pred kanonom stoje Da nisam mladost popio juèe Da se juèe nismo rastali nas dvoje. Zaboravim mraène sile Što me bez milosti kidale i klale Lik tvoj nežni i oèi tvoje mile U duši su mi jedino ostale. Pa i ako se zaljubim u drugu I snjom ljubljenom, shvati Prièaæu o tebi svoju tugu I kao nekad opet drugom zvati. Prièaðu joj o nama kojekuda I o životu sve što bude htela Glavo moja neizmerno luda Do èega si ti mene dovela. *** Pjesnièe jadni, zar æeš moæi opjevat stihom mjeseèinu? Veæ odavno su zgasle oèi u strasti, kocki i u vinu. Ah, mjesec silazi kroz ramu i oèi bole od mjeseca… Igrao sam na pikovu damu, izigrao sam karo keca. ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

zaaana01	#13
Posts: 3205 07. Set 2010. 22:08:42	TI NE VOLIŠ Ti ne voliš i ne žališ mene, nisam više mio srcu tvom? Gledajuæ’ u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smiješak ti je mio, ti si mlada, rijeèi moje ni nježne, ni grube. Koliko si voljela do sada? Koje ruke pamtiš? Koje zube? Prošli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevši se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjediš na nogama mojim. Oèi su ti poluzatvorene i ti sanjaš o drugome nekom, ali ljubav prošla je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne želi, plahovita bješe ljubav vruæa - i ko što smo slucajno se sreli, rastanak æe biti bez ganuæa. Ti æeš proæi putem pored mene da prokockaš sve te tužne zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one što ne gore. I kad s drugim budeš jedne noæi u ljubavi, stojeæi na cesti, možda i ja onuda æu proæi i ponovo mi æemo se sresti. Okrenuvši drugom bliže pleæi ti æeš glavom kimnuti mi lako. "Dobro veèe", tiho æeš mi reæi. "Dobro veæe, miss", i ja æu tako. I ništa nam srca neæe ganut, duše bit æe smirene posvema tko izgori, taj ne može planut, tko ljubljaše, taj ljubavi nema. ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

zaaana01	#14
Posts: 3205 07. Set 2010. 22:09:26	SVE ŠTO ŽIVI OŽILJAK IMA Sve što živi ožiljak ima, još iz detinjstva, poseban, ran. Da nisam pesnik, ja með’ svima bio bih hulja i lopov znam. Mršav i rasta odveæ malena, með’ decom bio sam uvek heroj, èesto, èesto nosa razbijena, vraæ’o sam se ja i pod krov svoj. Uplašenoj majci, kad pred nju banem, reè ceðahu usne krvavo-tmaste: - Ništa, de! Spotakoh se o kamen, a veæ sutra sve æe da zaraste - Pa i sada, kada se bez traga onih dana krv vrela smirila, nespokojna neka drska snaga na poeme moje se izlila. Na veæ zlatne literarne hrpe; i u svakom retku što se vije ogledaju se nekadašnje crte kavgadžije, nemirka, delije. Kao nekad imam hrabrost mušku, al’ nov korak moj se drukèe sluša… Dok mi nekad razbijaše njušku, sada mi je sva u krvi duša. Ne velim više majci okrvavljen, veæ tom šljamu što cereæ’ se raste: - Ništa, de! Spotakoh se o kamen, A veæ sutra sve æe da zaraste! - ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

zaaana01	#15
Posts: 3205 07. Set 2010. 22:10:29	HALJINA MODRA I PLAVE OÈI Haljina modra i plave oèi Lagao sam dragoj jedne noæi Draga pitala: "Meæava veje? Spremiu postelju, peæ se greje." Odgovorih dragoj: "Neko sa visine cvetovima belim pokriva daljine. Postelju spremi peæ se greje, bez tebe u srcu meæava veje." ----------------- Zivot je jedan i nema reprizu

Pagínas : [1] 2 3 4 . . . 12 Proximo

You haven`t enough privilegies to reply in this forum.