Dokumentarni film Pjera Zalice - Orkestar, koji je (pre)dugo najavljivan, premijeru je doživio drugog dana najveceg regionalnog filmskog festivala.

Zanemarit cemo cinjenicu da je rijec o visemilionskom projektu, kojeg su finansirali porezni obveznici BiH, a da sigurno nije potroseno ni trecina tog novca.

Postavlja se pitanje zašto bas film o Plavom orkestru kada ima toliko, da ne kazem kvalitetnijih, ali bendova koji su ostavili veci trag u Sarajevu, BiH, pa i Jugoslaviji. Losi kao autoru muzike za film svaka cast. U tom poslu sigurno je jedan od najboljih, ako ne i najbolji na prostorima bivse Jugoslavije. Grupa Plavi orkestar je nesto sasvim drugo.

Moje vidjenje Plavog orkestra kao benda: Znam skoro sve njihove pjesme, ali nikad nisam bio neki vel’ki fan. To je R’N’R bend za mase, sa primjesama folka. Preteca muzickog pravca - turbofolk. Cini mi se da je Abdulah Sidran u navedenom filmu rekao da se niposto ne smijemo stiditi nicega iz svoje istorije. Slozio bih se sa time, pa zato je plavi Orkestar grupa koja treba stajati u istorijskom-mozickom muzeju Sarajevske muzike.

Pjer Zalica odlucio napraviti film svom jaranu, ito u vlastitoj produkcijskoj kuci (da je ne reklamiramo, proGooglajte). Kada je nakon 4 godine snimanja (!?) shvatio da Plavi orkestar, ipak, nije toliko veliki bend da bi imao samostalan dugometrazni dokumentarni film, odlucio se da to ne bude film o Plavom orkestru, ’nego o jednom vremenu koje je iza nas’, a u kojem glavnu rijec vodi sarajevski Plavci.

Kada pregledate film steknete osjecaj da su "Plavci" bili revolucionari i da su oni preteca svih pobuna u tadasnjem drustvu. "Odgovor Sex Pistolsima u Engleskoj".... Vrsni muzicari koji su nakon samo jednog albuma postali (i ostali) hiperpopularni u Jugoslaviji.

Koliko su popularni u Sarajevu svjestan je i sam Sasa koji se ne smije usuditi da napravi koncert u glavnom gradu BiH. Vjerovatno se boji debakla. Potvrda tome je i "velika povratnicka turneja" iz 2010. godine koja je punila dvorane u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, a koja je nekako zaobisla Sarajevo. Do duse, ne treba zaboraviti da su Losa i drustvo su svirali "samo za pravu raju" na Akademiji scenskih umjetnosti.

Iako prica ima neki istorijski tok... ono od kada je tata prodao auto da kupi sinu gitaru, do prvog i drugog albuma, pa rata, pa do puta na mjesec, nekako se cinii da film ipak nije povezan

Okrenimo se problemu samog filma...

Stotinu i pet mninuta trajanja filma cinilo se kao vjecnost.

Iako nisam neki filmski strucnjak, ali mi se cinilo da je film o jednom bendu, nekako izmakao kontroli i otisao u skroz drugom pravcu. Tako da vise od pola filma otpada na Jugoslaviju, nostalgiju za istom i pocetku rata.

Izuzmemo li par imena koja su zaista, iskreno pricala o Orkestru i frontmenu benda, Sasi Losicu, ostali su bili totalni smor.

Pocevsi od potpuno nepotrebnih intervjua sa bivsim predsjednicima Slovenije i Hrvatske, par generala , pa do razgovora sa kosarkaskom legendom Jugoslavije Dinom Radjom, koji manje-vise i nisu spomenuli Orkestar.

Razgovor sa Bogicem Bogicevicem i snimak Ivice Osima kako daje ostavku na mjestu selektora nekadasnje drzave bio je sasvim dovoljan da se objasni raspad Jugoslavije i tadasnje situacije.

Srecom u toj monotoniji i prici koja je mnogima sigurno dosadila ima i nekoliko scena koje ce sigurno mnoge nasmijati.

Posebno treba naglasiti iskrenost Radeta Serbedzije i njegove price o Losi pocetkom 1992. godine. Iskrenost se vidi i u rijecima Ramba Amadeusa, ali i Elvisa J. Kurtovicha. To zaista treba pogledati.

Koliko su zaista jaki tekstovi pjesama ovog ovjekolicenog sarajevskog benda govori i to da je i sam gospodin Pjer, osim pjesme Fasista koja je napravila veliki bum, nije pozabavio ostalim pjesmama, a nedaj Boze da ih analizira.

Cak i sam Losic u pojedinim trenucima priznaje da su se stidi pojedinih pjesama iz njegove karijere. Ko prizna, pola mu se prasta.

Ono sto je zaista neoprostivo jeste suptilno dovodjenje u istu ravan Plavog orkestra i velikanea jugoslovenske R’N’R scene. Vrhunac bezobrazluka bio je razgovor "Na kafi sa" gdje su Pjer i Sasa istakli kako je Plavom orkestru bilo teze kritikovati sistem, nego Branimiru Stulicu. Uz nagalsavanje da je Azra jedan dobar bend, ali da je Orkestar bio popularniji.

Prepotnstnost je nevjerovatna, pogotovo kada Sasa kaze: "I sami smo se uplasili ulaska u mainstream, mame su htjele udavati kcerke za nas, momci zakljucavali avlije, pa smo odlucili da malo spustimo euforiju i izdali Smrt fasizmu". - Eto nakon godinu dana slave, dosadila im je popularnost, pa su namjerno, izdali losiji album da ih prestanu spopadati djevojke.

Ne mogu kritikovati Losu zato sto je BiH napustio u ratu. I ja bih da sam mogao i bio pri ovoj svijesti. Ali vas zaista mora dirnuti njegova prica kako je pet puta uzastopno alkoholicarima u kaficu, uz cestu, pjevao Bolje biti pijan, nego star.

Moje misljenje o Sasi Losicu se nije promijenilo ovim filmom, samo sam ga potvrdio. Film OrkeStar definitivno mi je promjenio misljenje o Pjeru Zalici.

Po carsiji se prica da se profesor rezije na ASU i osoba koja je radila na nekoliko bitnih kinematografskih ostvarenja u BiH, vec bacio na sljedeci posao. Rijec je o dvosatnim dokumentarcima o popularnim bh. muzicarima koji su punili dvorane u Sarajevu, a koje je odbacio (neki) sistem. Naravno, pogadjate, to su Samir Mujagic SMS-u i Rizo Ruza.

Za kraj, izjava gospodina Pjera Zalice koji je za 271. izdanje magazina Dani iz avgusta 2002. godine rekao da smo mi suvise siromasni da bismo sebi priustili luksuz pravljenja losih stvari.

Srecom, desetak godina kasnije, postadosmo bogati, pa si mozemo prijustiti takvu ’stvar’.