| Lappuses: [1] 2 3 4 . . . 13 Nākamais |
|
SANYA
|
#1
|
Īsziņu: 4160
03. Nov 2006. 17:44:51
|
RELIGIJA & VI
Da li ste religiozna osoba ?
U primeru da jeste ili niste, mozete da se slobodno izjasnite oko Vasheg izbora, zbog cega DA/NE .
To bi bio mali uvod ...
Idemo dalje ...
Kakav stav imate prema osobama druge veroispovesti, da li Vam smetaju te razlike?
I za kraj ne bitno shta je ko po veroispovesti, interesuje me, shta mislite, da li se vechina stvari iz tih velikih verskih knjiga koje su temelj nekih vjera, da li u njima postoje stvari koje su pominjate kao neshto nepozeljno a da se ipak usprkos tome neke verske ustanove okorishcavaju na racun zabranjenih stvari...
Da bude razumljivo ovo pomenuto, za primer cu dati neshto iz "hrishcanstva"...
Za sve obrede verski objekat dobije pare, i za krshtenje dece, i za crkvenu svadbu pa i na kraj krajeva ia za sahrane...
Da li je ipak moralno, da se zaradjuju pare na osnovu mrtvih dusha?
Ili ako se bacimo malo na RKC(rimokatolicku crkvu) kod njih je po nekim crkvama prisutno nasilje tz. "pedofilija" posto je i dan danas prisutno, recimo da ti svesteniki ne mogu pomoci pojedincima sa bolesnim nagonom na decu , kako mozeju onda pomoci ostalim vernicima van crkve?!
Pozdrav
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#2
|
Īsziņu: 4160
07. Nov 2006. 19:06:58
|
...
"Najveæi pisci današnjice se prezivaju ateisti ili agnostici zato što se boje priznati da postoji misteriozna granica, sviðalo se to nama ili ne, i to ih èini inferiornim." - Paulo Coelho
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#3
|
Īsziņu: 4160
08. Nov 2006. 12:05:05
|
___A___ T___ E___ I___ Z ___ A___ M___
Ateizam je stanje nemanja teistièkih verovanja, ili aktivno neverovanje u postojanje božanstava.
Ateizam je negacija odreðenog koncepta vjere neodvojiva od samog koncepta odnosno smisla koji odreðena vjera predstavlja. Da ateizam nije ništa drugo do druga strana medalje ovako ili onako shvaæenog religioziteta, koji se uglavnom javlja kao odreðena antiteza, odnosno negacija nekog religioznog stava, glavna je postavka od koje bi ovaj kratak esej trebao krenuti. S druge strane, poticaj ovakvu razmišljanju je knjiga Edith Stein Znanje i vjera a autorica u njoj kaže: "Èinjenica da su milijuni ljudi ateisti ne govori protiv ovoga. Ateizam bi se možda trebao shvatiti u posve razlièitom smislu u razlièitih ljudi. Ako se njime misli poricanje Božje egzistencije, onaj koji nijeèe mora pripisati odreðeno znaèenje rijeèi Bog - ustvari, zbog ovog zahtjeva, mora joj dati isto znaèenje koje joj pridaju vjernici, s obzirom da je ono što oni vjeruju, ono što on, naravno, želi poreæi". U ovom kratkom ulomku iz knjige Edith Stein možemo prepoznati nekoliko pitanja koja nam tako shvaæen ateizam otvara. To je prije svega pitanje pozitivne definicije ateizma koja ne bi bila vezana uz odreðenu religijsku doktrinu, pa zatim sve do pitanja može li se ateizam uopæe održati kao pozitivan svjetonazor ako mu se izmakne uporište ovako ili onako shvaæenog religioziteta. Ateizam koji se najèešæe susreæe uglavnom je trivijalna verzija negacije još trivijalnije shvaæenog religioziteta. Nijekanje postojanja nekog višeg biæa koje bi bdjelo nad sudbinama smrtnika i pritom imalo gotovo sve antropomorfne atribute za ateizam postaje nedostatno u onom trenutku kada se religiozitet poène vezati uz ontološku osnovu, odnosno kada transcendira antropocentrizam. Na taj naèin ateizam koji stoji na èvrstom tlu sve dok se vezuje uz specifièan religiozni koncept tako što ga pritom negira naæi æe se u situaciji da se probudi iz "dogmatskog drijemeža" èim se pitanje religioziteta više ne veže iskljuèivo uz èovjeka veæ ga nadilazi odreðenom religiozno-ontološkom koncepcijom. Takva koncepcija, koja više ne pita za mjesto, dužnosti ili svrhu èovjeka u svijetu, na taj naèin konstruira obrazac èovjekova društvena pa i najintimnijeg života i veæ pri kozmološkim pitanjima naæi æe se u zrakopraznu prostoru. Naime, èim se apstrahira od antropomorfnih atributa koje razlièite religije pripisuju Bogu, ostaju nerazjašnjenima ona pitanja koja još od Kantovih kozmoloških antinomija pa do danas bune filozofe i znanstvenike. S druge strane, apstrahiramo li i pitanja koja ostaju vezana uz realitet u smislu pokušaja promišljanja onih atributa koji su za taj realitet bitni i vezani, kao što su to poèetak i kraj postojeæega odnosno kozmosa ili pitanje njegove beskonaènosti odnosno ogranièenosti, naæi æemo se u podruèju èiste ontologije koja za svoj predmet ima samo postojeæe kao ono suštinsko egzistenciji svega bivstvujuæega.
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#4
|
Īsziņu: 4160
08. Nov 2006. 12:14:20
|
_
H___R___I___Š___Æ___A___N___S___T___V___O
Hrišæanstvo ili kršæanstvo je abrahamska, monoteistièka religija zasnovana na životu i uèenjima Isusa iz Nazareta kako su predstavljeni u Novom zavetu.
Nastalo je u Palestini u prvom vjeku naše ere. Obuhvata brojne kršæanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednièka vjera u Isusa Krista, te prihvatanje života u skladu s evanðeljem.
Utemeljio ju je Isus Krist (Isus Hrist), a njezini sljedbenici nazivaju se hrišæanima ili kršæanima.
Kršæanstvo pripada tipu povijesne, proroèke i objavljene religije, etièno-mistiène strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se rašèlanilo na više konfesija (rimokatolièanstvo, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajuæih crkava (Rimokatolièka crkva,
Pravoslavna crkva, protestantske crkve i istoène pretkalcedonske crkve).
Kršæanska era poèinje Isusovim roðenjem, i po njemu je odreðena nova era.
Hrišæanstvo je najveæa svetska religija -- sve frakcije zajedno imaju oko 2,1 milijardi vernika, ili oko jedne treæine svetskog stanovništva.
Kršæanstvo je nastalo u prvom vijeku naše ere u Palestini unutar Judaizma. U drugoj polovini tog vijeka osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom Zavjetu spominju se samo kršæani (Dj 11,26), a naziv kršæanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107) i drugi ranokršæanski pisci (Origen, Euzebije).
Isus
Osnivaèem hrišæanstva smatra se Isus Hristos (hebrejski Jošua) po kome je hrišæanstvo i dobilo ime.
Isus je obièno lièno ime, dok Hristos znaèi mesija, pomazanik, od boga poslat.
Najnovija istraživanja govore da je Isus ipak istorijska liènost. Naime, Isusa u svojim delima spominju i nehrišæanski pisci iz prvog veka (Tacit, Josif Flavije). Ipak, osnovni izvor podataka o Isusovom životu, radu i uèenju predstavlja Biblija (grèki: “knjige”), sveta knjiga hrišæanstva, odnosno Novi zavet.
Novi zavet je zbirka spisa ideologa i osnivaèa rane hrišæanske crkve, pisanih na grèkom i delimièno na jevrejskom jeziku u prvom i drugom veku nove ere. Inaèe, i sam Isus je govorio aramejski. Ovaj jezik danas je mrtav.
Novi zavet sadrži ukupno 27 spisa kanonizovanih u nekoliko faza zakljuèno sa èetvrtim vekom, iako su svi tekstovi bili dovršeni do sredine drugog veka. Sadrži èetiri jevanðelja (grèki: evangelion - dobra vest) i to
po Mateji, Luki, Marku i Jovanu.
Prva tri jevanðelja su sinoptièka.
Novi zavet takoðe sadrži ranu crkvenu istoriju (dela apostolska), dvadesetjednu poslanicu i jednu apokalipsu (otkrovenje Jovanovo).
Upravo èetiri jevanðelja predstavljaju izveštaj o Isusovom životu, o njegovim kazivanjima i delima.
Prema Bibliji, Isus je zaèet bezgrešnim zaèeæem. Ideja da je Isusa rodila devica trebalo bi da ispuni verovanje iz Starog zaveta da je on Sin Božiji.
Prema istorijskim podacima roðen je u 31. godini vladavine rimskog imperatora Avgusta, u Vetlajemu, u Judeji, majke Marije, u siromašnoj jevrejskoj porodici, koja se sklonila u Galileju. Galileja je planinska oblast zapadno od reke Jordan i Galilejskog jezera. Prema Josifu Flaviju kod Jevreja su u to vreme postojale tri filozofske struje: fariseji, sadukeji i takozvani esenci. Treba napomenuti da je Isus bio poput rabina (hebrejski: uèitelj, poznavalac pisma), odnosno jevrejski sveštenik i da je on ustvari iznutra reformisao jevrejsku religiju.
U Isusovo vreme Palestina je imala izvesnu autonomiju u okviru Rimskog carstva, a vlast u Palestini su držali fariseji. Esenci nisu prihvatali Zakonik koji je po mnogo èemu bio gotovo nepodnošljiv i koji su fariseji nametnuli narodu, i zbog toga su (esenci) bili prezreni i izolovani od strane sadukeja i fariseja. Isus je i sam poticao iz siromašnih krugova koji mahom nisu poštovali zakonik i koji su najviše bili pogoðeni donošenjem istog. Braneæi interese svih Jevrejskih plemena Isus se sukobio sa sadukejima i farisejima, doveli su do njegovog hapšenja i razapinjanja na krstu.
Isusov sudija bio je Pontije Pilat.
Prema Bibliji, Isus je nakon tri dana Uskrsao iz mrtvih, svojim vaskrsnuæem pobedio smrt, vratio se Bogu Ocu i otvorio vrata raja.
Najveæi hrišæanski praznici su Uskrs i Božiæ.
Božiæ je posveæen Hristovom roðenju, dok Uskrs slavi Hristovo Vaskrsnuæe.
Hrišæanstvo je nastalo u prvom veku nove ere na prostoru moæne Rimske imperije. Jedan od bitnih preduslova za nastanak hrišæanstva jeste izmešanost naroda, izmešanost kultura i jezika, pa i izmešanost religija na teritoriji ogromnog Rimskog carstva u to vreme. Zbog toga je hrišæanstvo od samog nastanka nadnacionalna, univerzalna religija. Drugi bitan uslov za nastanak hrišæanstva jeste klasna nejednakost u Rimskom carstvu. Potlaèeni slojevi naroda su u novoj religiji videli spas, sredstvo izbavljenja iz ropstva i siromaštva. Hrišæanstvo je propovedalo jednakost i zato je u poèetku bilo prihvaæeno od strane nižih, a odbacivano od strane viših slojeva društva.
U prvom veku nove ere hrišæani su se tajno okupljali na zajednièkim verskim obredima, propovedima i molitvama. Zajednice hrišæanskih vernika zvale su se hrišæanske opštine, bilo ih je u svim delovima carstva, i u njima je imovina bila zajednièka. Ali, hrišæanstvo je samo u poèetku bilo religija ugnjetenih i potlaèenih, da bi vremenom sve više bogataša, nesigurnih i nezadovoljnih državnom vlašæu, pristupalo novoj veri. Hrišæanske opštine su se sve više širile i bogatile. Tada hrišæani menjaju svoje uèenje i od svojih pristalica poèinju da traže poslušnost i pokornost državnoj vlasti. Uskoro je nestalo i imovinske jednakosti meðu hrišæanima. Krajem drugog veka nove ere sve hrišæanske opštine ujedinile su se u jednu zajednicu èiji je poglavar postao rimski episkop, kasnije nazvan papa (grèki: pappas, latinski: papa - otac). Sedište pape je u Vatikanu. Tako je stvorena verska organizacija Hrišæanska crkva.
Car Konstantin Veliki koji je vladao od (306. – 337.) uvidevši bezopasnost , šta više potencijalnu korisnost nove religije po državu, zbog hrišæanskog uèenja da je svaka vlast od boga, 30. aprila 313. godine Milanskim ediktom proglašava ravnopravnost hrišæanstva sa ostalim religijama, i ono ubrzo postaje i zvanièna državna religija u Rimskom carstvu. Interesantna je èinjenica da, iako je bio prvi hrišæanski vladar, Konstantin nije bio kršten, veæ ga je pred smrt krstio Euzebije. Izmeðu crkve i države sklopljen je obostrano koristan savez. Kasnije je hrišæanstvo postalo vladajuæa religija evropskih naroda. U ime hrišæanstva voðeni su mnogi ratovi sa ciljem pokoravanja naroda i nametanja istog.
Zajednica
Kršæanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnoga kršæanskoga dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnog sustava. Premda se u NZ i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od èetiriju glavnih obilježja kršæanske Crkve, ona se kroz povijest rašèlanila na brojne kršæanske crkve i sekte. Od sveopæe Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske kršæanske crkve, nestorijanske (431) i monofizitske (451). Za "Istoènoga raskola" (1054) od Katolièke su se crkve odvojile pravoslavne crkve, a za reformacije (XVI. stoljeæe) protestantske crkve (Anglikanska crkva, luteranske i reformirane crkve) i sekte.
Pojedine su povijesne crkve organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijedi i svojim kanonskim pravom.
U katolièkoj je crkvi prevladao strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj (papa i biskupi),
u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno naèelo (sveti sinod s patrijarhom ili mitropolitom na èelu),
a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili kongregacionistièko naèelo, bez sveæenièke hijerarhije.
Katolièka je crkva nadnacionalna, pravoslavne i pretkalcedonske crkve su autokefalne, a neke protestantske crkve bile su državne crkve, a vladar je ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska crkva).
U povijesti kršæanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja, nesnošljivost, pa i vjerske ratove. U novije vrijeme povijesna nastojanja oko institucionalnoga crkvenog jedinstva zamijenjena su ekumenskim duhom.
Doktrina (dogme)
Glavne kršæanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim (vaseljenskim) saborima i uglavnom ih prihvaæaju sve kršæanske vjeroispovijesti. U kršæanstvu je pet glavnih istina:
1. monoteizam (postojanje jednoga transcendentnoga Boga, razlièita od svijeta, èija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Sveti Duh)
2. stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja)
3. utjelovljenje i otkupljenje (Sin je Božji postao èovjekom radi njegova spasenja)
4. besmrtnost ljudske duše i uskrsnuæe tijela
5. posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su milošæu Božjom, èovjekovom vjerom i djelima za ovozemaljskog života.
Pri daljnjem tumaèenju tih temeljnih dogmi došlo je do razlika izmeðu kršæanskih konfesija. Tako su se za kristoloških sporenja o odnosu ljudske i božanske naravi u Kristu na Efeškom koncilu (431) odvojili nestorijanci, a na Kalcedonskom koncilu (451) monofiziti. Premda prihvaæaju zajednièki nauk sedam prvih ekumenskih koncila, pravoslavni i rimokatolici razlikuju se s obzirom na uèenje o proizlaženju treæe božanske osobe. Osim toga rimokatolicizam je nakon raskola (1054) definirao još neke dogme (uèenje o èistilištu, bezgrešno zaèeæe, papska nepogrešivost, Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja.
Protestantizam se razlikuje od rimokatolicizma i pravoslavlja prenaglašavanjem milosti na štetu naravi, svoðenjem sedam sakramenata na dva (krštenje i veèera Gospodnja) te dokidanjem sveæenièke hijerarhije.
_( )__( )__( )_
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
XiPe
|
#5
|
Īsziņu: 15517
08. Nov 2006. 12:27:41
|
Crkwa
’Od laznih proroka i laznih cuda,
stworise sebi zanat.’
Mislim da onay ko weruye u ’boga’,
ne mora ici u crkwu da bi mu bio blizi
-----------------
|
|
|
SANYA
|
#6
|
Īsziņu: 4160
08. Nov 2006. 12:43:16
|
Pa ni ja bas ne simpatizujem "crkvu" poshto Boga nosish u sebi u srcu , ne zameram crkvi nista, ali mi ne ide u glavu da se neki materialno bogate na osnovu kupovanja raznih verskih rekvizita  preziveti mozes na sto nacina, ali ne da pri tome iskoristavas Boga i vjernike
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#7
|
Īsziņu: 4160
08. Nov 2006. 12:52:12
|
.
Obredi u HRIŠÆANSTVU
U kršæanstvu se Bog slavi životom po vjeri i evanðelju te posebnim obredima, koji se obavljaju u posebnom prostoru, tijekom crkvene godine, nedjeljama i praznicima. Kršæanski najvažniji obred naziva se liturgija ili bogoslužje. U središtu im je euharistija (evharistija) ili misa. Kršæanske obrede predvode èlanovi crkvene hijerarhije (jerarhije), u rimokatolièanstvu biskup, sveæenik i ðakon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i ðakon, u protestantizmu pastor
U katolicizmu i pravoslavlju u kultu se razlikuje klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, te štovanje (dulija), koje se može iskazivati i stvorenjima (anðeli, sveci, slike i relikvije). U protestantizmu se dulija radikalno zabacuje. Stoga je u katolicizmu i pravoslavlju umjetnost snažnije ukljuèena u oblikovanje bogoštovnog prostora (crkvena arhitektura, slikarstvo, kiparstvo), a sveèanosti same liturgije pridonosi crkveno pjevanje, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti. U protestantizmu, osobito u kalvinizmu, bogoštovni je prostor jednostavniji, slike su dopuštene samo u pedagoške i dekorativne svrhe, a liturgija je pojednostavljena i svedena na liturgiju rijeèi (èitanje biblijskog teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (krštenje, veèera Gospodnja). U katolicizmu je obveznost službenih bogoštovnih èina (nedjeljna misa, godišnja ispovijed i prièest) strože propisana nego u pravoslavlju (gdje su godisnje obavezna 4 posta) i protestantizmu .
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#8
|
Īsziņu: 4160
08. Nov 2006. 13:00:09
|
.
MORAL
Kršæanstvo je etièno-mistièna religija pa moral zauzima središnje mjesto u kršæanskom životu.
Izvori su kršæanskog morala Stari i Novi zavjet te grèka filozofija, osobito stoicizam.
Iz Starog zavjeta prihvaæen je "Dekalog" ili Deset zapovijedi, naèelo osobne odgovornosti, te novozavjetno naèelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
U patristièkom razdoblju usvojeni su neki elementi
stoièkoga (stožerne krjeposti)
i
neoplatonistièkog morala (monaški asketizam), a u skolastièko doba neki etièki stavovi iz aristotelizma.
Katolièka moralka temeljno evanðeosko naèelo (ljubav prema Bogu i bližnjemu) dopunjuje naravnim moralnim zakonom i preciznim propisom.
Pravoslavlje
više slijedi uèenje istoènih crkvenih otaca i opire se moralnom legalizmu.
Protestantizam istièe evanðeosko poimanje morala i slobodu savjesti.
U novije vrijeme kršæanski moralisti sve više naglašavaju društvenu stranu morala, poštovanje ljudskih prava
U povijesti kršæanstva odnos naravi
(dobro i zlo, dužnost i obveza, sloboda i determiniranost)
i
nad-naravi (grijeh i milost, opravdanje i spasenje)
bio je središnja tema teoloških sporenja.
Pritom su se razvile tri struje.
Augustinizam i njegove povijesne izvedenice, osobito kalvinizam i jansenizam, u odnosu naravi i nadnaravi, èovjekova krjeposnog napora i božanske milosti, prenaglasio je ulogu milosti (predestinacija).
Pelagijanizam je stavio naglasak na èovjekovu slobodnu volju i naravnu moguænost da dosegne krjepost i spasenje.
Semipelagijanizam je nastojao pomiriti te dvije krajnosti.
DUHOVNOST
Kršæanska duhovnost ide za pounutrašnjenjem temeljnih kršæanskih dogmatskih i moralnih naèela, za njihovim osobnim doživljajem, iskustvom i produbljenjem.
Postoje tri puta kršæanske duhovnosti,
jedan redoviti (liturgijsko-sakramentalna duhovnost)
i
dva posebna (asketsko-mistièni put i puèka pobožnost).
U liturgijsko-sakramentalnoj duhovnosti sudjeluju svi vjernici i ona postoji u svim kršæanskim konfesijama.
Asketsko-mistièni oblik duhovnosti razvio se u otaèkoj Crkvi (monaštvo, redovništvo), a na svoj su ga naèin razvile i normirale Katolièka crkva i istoène kršæanske crkve, osobito Pravoslavne.
Kršæanska mistika razvila se pod utjecajem novozavjetnih tekstova (Ivanova i Pavlova mistika)
i
neoplatonistièke mistike (Pseudodionizije).
Pripada tipu transcendencijske mistike ljubavi.
Izmeðu ljudske duše i Boga nema ontološke istovjetnosti, zajedništva naravi, kao u imanencijskoj, panteistièkoj mistici, veæ samo zajedništvo u ljubavi.
U katolicizmu je takav tip mistike našao svoj izraz u samostanskoj duhovnosti katolièkih redova kroz povijest
(benediktinska, cistercitska, viktorinska, dominikanska, franjevaèka, karmeliæanska, isusovaèka duhovnost).
U pravoslavlju duhovnost i mistika oblikovane su pod utjecajem istoènih crkvenih otaca i istoènokršæanskog monaštva (sv. Ivan Klimakos), a svoj najkarakteristièniji oblik našle su u atoskoj duhovnosti i hezihazmu (Grigorije Palamas). Premda su reformatori odbacili samostansku askezu i duhovnost te bili nepovjerljivi prema mistici, u povijesti protestantizma došlo je do nastanka mistiènih struja (pijetizam, probudni duhovni pokreti u XIX. stoljeæe te pentekostalci u XX. stoljeæe).
Puèka pobožnost (hodoèašæa, postovi, razni molitveni oblici) karakteristièna je za katolicizam i pravoslavlje i strana je protestantizmu.
U službi je katolièke i pravoslavne duhovnosti asketska, duhovna i nabožna književnost, a osobito bogata sakralna umjetnost.
U pravoslavlju je poseban iskaz duhovnosti poštovanje ikona.
Protestantska duhovnost oèituje se osobito u èitanju biblijskih tekstova i pjevanju crkvenih pjesama.
Teologija
U susretu s grèko-rimskom civilizacijom i grèkom filozofijom kršæanstvo je osjetilo potrebu da biblijsku objavu izrazi pojmovima grèke filozofije, osobito neoplatonistièke.
Prvi se zaèetci kršæanske teologije nalaze u Ivanovu evanðelju (Proslov) i Pavlovim poslanicama.
Kršæanski apologeti II. stoljeæa (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) nastoje uskladiti kršæansku objavu s grèkom filozofijom, a grèke filozofe drže preteèama kršæanstva, koji su i sami preko razuma primili naravnu objavu. Istoèni i zapadni crkveni oci (patristika) III- VII. st. teološki razraðuju glavne trinitarne (Trojstvo) i kristološke teme, što æe omoguæiti da se na sedam prvih ekumenskih koncila definiraju glavne kršæanske dogme (Nicejsko-carigradsko vjerovanje).
U patristièko doba bit æe naèeta i jedna od središnjih tema kasnije kršæanske teologije, odnos naravi i milosti, slobodne volje i predestinacije (augustinizam i pelagijanizam). Dok je teologija I. kršæanskog tisuæljeæa pod utjecajem neoplatonizma, II. kršæansko tisuæljeæe, na podruèju zapadnoga kršæanskog svijeta, bit æe u teologiji obilježeno aristotelizmom (skolastika).
Glavni skolastièki teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura, Duns Skot) nastojat æe u teologiji produbiti Augustinovo naèelo "credo ut intelligam" te vjerskoj objavljenoj istini pružiti razloge što ih omoguæuje naravna spoznaja (razum).
Tako se filozofija stavlja u službu teologiji ("ancilla theologiae"). U doba visoke skolastike (XIII. st.) razraðena su naèela i metode katolièke teologije, što æe obilježiti katolicizam II. kršæanskog tisuæljeæa.
Pravoslavna teologija ostat æe vjerna neoplatonistièkoj tradiciji istoènih crkvenih otaca i neæe biti sklona skolastièkoj racionalizaciji objavljenih istina.
Stoga æe u njoj u visokome sr. vijeku prevladati mistièna teologija (Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palamas). U renesansno doba dolazi do obnove neoplatonizma u teologiji (Nikola Kuzanski),
a kršæanski humanisti (Erazmo Roterdamski) udaraju temelje novovj. biblijskoj egzegezi.
Reformacijski teolozi
(Martin Luther, Jean Calvin, Ulrich Zwingli, Philipp Melanchton) napuštaju skolastièku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizam (predestinacija), a teološko razmišljanje usredotoèuju na èovjekovo spasenje i opravdanje milošæu i vjerom. U XIX. i XX. st. protestantska liberalna teologija (F. D. E. Schleiermacher, A. Harnack, R. Otto, R Bultmann, P. Tillich) nastoji izraziti kršæansku poruku u društvu obilježenu prosvjetiteljskim racionalizmom, laicizmom i modernom znanošæu. Naprotiv, protestantska dijalektièka teologija (Karl Barth) nastoji se vratiti izvornomu biblijskom protestantizmu. U XIX. st. i poèetkom XX. st. dolazi do obnove ruske pravoslavne teologije (A. S. Homjakov, S. N. Bulgakov). U XX. st. katolièka teologija (Karl Rahner, Urs von Balthasar, P. Teilhard de Chardin) nastoji uz neoskolastièku ukljuèiti i druge, suvremenije metode.
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#9
|
Īsziņu: 4160
08. Nov 2006. 13:01:54
|
...
U antici se (I-IV vijeka) kršæanstvo proširilo po gradovima Rimskog Carstva, i glavna su mu središta bila Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i Carigrad. Nakon seobe naroda kršcanstvo su V-X vijeka primili germanski, slavenski i ugrofinski narodi, koji danas naseljavaju Evropu. U kasnoj antici (V vijeka) monofizitsko kršæanstvo proširilo se u Armeniji i Etiopiji, a nestorijanski kršæani (V-XII vijeka) imali su brojne episkopije (biskupije) na širokom prostoru od Sirije do Kine i zapadne Indije.
Nakon širenja islama od VII vijeku kršæanstva gotovo nestaje u sjevernoafrièkim berberskim zemljama, a manje zatvorene monofizitske, melkitske i nestorijanske crkve preživljavaju u Egiptu i na Bliskom i Srednjem istoku.
Nakon velikih pomorskih otkriæa (XV-XVIII vijeku) kršæanstvo se širi uporedno s kolonizacijom tih podruèja (Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australija, Filipini).
Danas je u svijetu 1,9-2,1 milijarde kršæana (33% svjetskog stanovništva), od èega je 1 milijardu rimokatolika, 300 miliona pravoslavnih, 700 miliona protestanata te oko 70 milijona monofizita i nestorijanaca.
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#10
|
Īsziņu: 4160
08. Nov 2006. 13:10:23
|
I___S___L___A___M
Islam (arap. islam: predanost Bogu), monoteistièka svjetska religija nastala u Arabiji u VII. stoljeæu. Utemeljio ju je Muhamed, a njezini sljedbenici nazivaju se muslimani. Pripada tipu objavljene i pravne religije. Islam znaèi religiju (din), stav predanosti Bogu (iman) i civilizaciju (ovozemaljsko ureðenje zajednice po islamskim zakonima). Islamska era poèinje 622., kad Muhamed sa svojim pristašama bježi iz Meke u Medinu (hidžra).
IZVOR
Islam nastaje u VII. stoljeæe u polunomadskome politeistièkom društvu Arabijskog poluotoka, gdje je veæ bilo gradova s trgovaèkom elitom. Karavane iz Meke i Jathriba (Medina) prometuju sa Sirijom i Palestinom, koje su onda bile unutar kršæanskoga Bizantskog Carstva. Na sjeveroistoku je zarathuštristièko Perzijsko Carstvo, na jugu nestorijanski Jemen, a na zapadu, s one strane Crvenog mora, monofizitska Etiopija. U Medini i nekim drugim arapskim gradovima živjele su dobro organizirane židovske zajednice.
Islam æe od židovstva i kršæanstva preuzeti strog i radikalan monoteizam, nešto od gnostièkog uèenja, a od predislamske arapske religije (džahilijet) zadržat æe neke moralno-pravne propise i obièaje (klanska solidarnost, poligamija, svetište Kaba). Unatoè tim složenim poticajima i utjecajima, islam æe se oblikovati kao originalna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. Èetiri su izvora islama:
1. kuranska objava (Kuran)
2. Muhamedove upute i praktièni primjeri (suna)
3. jednodušna suglasnost velikih islamskih zakono-znanaca (idžma)
4. teološko razmišljanje, logièke prosudbe po analogiji (kijas)
VEROVANJE
Islamsko vjerovanje sadrži sest temeljnih vjerskih istina, koje vjernik prihvaæa dragovoljno i u njih cvrsto vjeruje:
1. vjerovanje u jednoga Boga (Allah), stvoritelja i nestvorena, svemoguæeg i milosrdnog, koji je slao objave preko poslanika svim ljudima.
2. vjerovanje u anðele (meleke),neki od njih su Džibril, Mikil, Melek smrti i Israfil), vjerni Allahu i izvršitelji njegovih naredaba; anðeli pomažu vjernicima protiv zla i slave Boga;suprotnost andjelima je iblis. Iblis (sejtan) navraca ljude na cinjenje losih djela.
3. vjerovanje u sve èetiri pisane objave,koje su objavljene poslanicima:Davudu,Musau,Isau i Muhamedu (Davud-Zebur, Musa-Tevrat, Isa-Indzil i Muhamed-Kuran")
4. vjerovanje u poslanike, za koje se zna da su poslani od Boga. U Kuranu ih je spomenuto dvadeset pet, a najpoznatiji su: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhamed.
5. vjerovanje u sudnji dan; Dan kada ce ljudi odgovarati za ucinjena djela,bila dobra ili losa.
6. vjerovanje u predodredjenje ((kader));
BOGOPOŠTOVANJE
Po islamskom uèenju èovjek je religiozno biæe, jer nepostoji ni jedan covjek na svijetu a da u nesto nevjeruje. To se oèituje ukupnim životom vjernika, a na poseban naèin u bogoštovnim èinima (ibada). To èini i svjetovni život (muamalat),gdje svaki musliman mora imati dobre medjuljudske odnose sa svima ljudima.
Stoga,sve sto je dobro i pozitivno Islam prihvaca,a sve sto je lose kategoricki odbacuje.
U islamu je pet bogoštovnih dužnosti, pet stupova (arkan) islama:
1. ispovijest vjere (kelime i sehadet) - Izgovaranje"Nema drugog Boga, osim Allaha; a Muhamed je Božiji rob i Božiji poslanik");
2. obredna molitva (salat ili namaz) - Kojom se vjernik približava Bogu,u toku dana pet je molitvi;
3. ramazanski post (saum) - Ustezanje od jela, piæa, pušenja, spolnih zadovoljstava i nepriliènog govora od zore do zalaska sunca, u toku ramazana koji traje trideset dana.
4. obvezni vjerski prinos (zekat) - Imuèni muslimani dužni su od viška svoje imovine udjeliti 2,5% za potrebe: siromašnih, uèenika, bolesnika, starih i iznemoglih.
5. hodoèašæe u Meku (hadž)-Jedanput u zivotu za onoga ko je ustanju;
Islamski kalendar ima 12 lunarnih mjeseci. Petak (jevmul-džuma) je molitveni dan, kad mujezin s minareta (danas preko razglasa) poziva vjernike u džamiju. Ondje imam predvodi zajednièko klanjanje i drži propovijed (hutba).
Glavni muslimanski blagdani/praznici su: Ramazanski bajram (Id al-Fitr) i Kurban-bajram (Id al-Adha).
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#11
|
Īsziņu: 4160
08. Nov 2006. 13:14:16
|
Moral
Premda Kuran sadrži osnovno naèelo naravnog zakona (èiniti dobro, a izbjegavati zlo) pa i postavku da ljudska djela vrijede po nakani i unutarnjem stavu, islam je tipièno pravna religija. Obiteljske, društvene i bogoštovne odnose detaljno propisuje šerijatsko pravo. Šerijat znaèi put k Bogu, Božji zakon, a on ima èetiri izvora (Kuran, suna, idžma i kijas). Šerijatsko pravo obuhvaæa pet kategorija:
1. ono što je Alah naredio
2. ono što je samo preporuèio, ali nije propisao
3. ono što je ostavio neodreðenim
4. ono što je otklonio, ali nije izrièito zabranio
5. ono što je izrièito zabranio.
Pravo tumaèe uleme, a u praksi po njemu sude kadije. Od VII. do IX. stoljeæa razvija se islamska pravna znanost (fikh) sa svoje èetiri pravne škole (mezheb): malikitska (malikizam), hanefitska (hane-fizam), šafijitska (šafijizam) i hanbelitska (hanbelizam) škola.
U XIX. i XX. stoljeæe šerijatsko pravo doživljava krizu u susretu sa zapadnjaèkim laièkim društvom i graðanskim pravom. U islamskim zemljama danas je šerijatsko pravo uglavnom zadržano na podruèju porodiènog prava (veæina zemalja), negdje je zamijenjeno graðanskim pravom (Turska), a u nekim je zemljama na snazi u cijelosti (Saudijska Arabija).
ISLAMSKA ZAJEDNICA(UMA)
Uma se okuplja oko jedinstvenoga dogmatskoga, bogoštovnoga i pravnog sustava. Jedinstvo i raznolikost dva su komplementarna obilježja te religijske zajednice. Jedinstvo proizlazi iz jednostavna i obuhvatna dogmatskog i bogoštovnog sustava, raznolikost iz razlièitih jeziènih, kulturnih i etnièkih zajednica u koje se islam uklopio u prostoru i vremenu. Uma je nastala 622. u Medini kao religijska i politièka zajednica, u kojoj se vjersko i društveno, bogoštovno i svjetovno duboko isprepleæu. Muhamed je Božji poslanik (prorok), ali i državnik, vojskovoða i diplomat. Izvor politièke vlasti nije javno mnijenje te dogovor i ugovor prema njemu, veæ Alah koji je za to ovlastio svog poslanika. To jedinstvo religijskoga i politièkoga kroz povijest æe obilježiti Umu i u susretu sa zapadnjaèkim društvom, gdje se to dvoje razlikuje i razdvaja, nametnut æe muslimanima ozbiljne probleme. U islamu nema klera u kršæanskom smislu, veæ se upuæenu svjetovnjaku povjerava odreðena vjerska služba (mujezin, imam, hatib, muftija). Kako je u središtu islama šerijat i šerijatsko pravo, glavni su vjerski službenici pravnici teolozi (ulema). U islamskim zemljama (dar-ul-islam) muftija je u skladu sa šerijatskim pravom rješavao sluèaj i donosio rješenje, a kadija ga provodio u praksi. Kalif je bio više svjetovni i politièki zaštitnik islama, a ne vrhovni vjerski poglavar u užem smislu te rijeèi. Džamija je ne samo bogomolja (kultno mjesto) veæ i ustanova s popratnom vjerskom školom (mekteb, medresa) i knjižnicom (kutubhana).
Islamska zajednica na samom se svom poèetku (druga polovica VII. stoljeæa) podijelila na sunite, haridžite i šijite. Premda je povod bio borba oko kalifata, ogranci su se s vremenom izdiferencirali pravno i dogmatski. Uz Kuran suniti prihvaæaju još tri izvora islama i šerijatskog prava (sunu, idžmu i kijas). Šijiti osporavaju treæi izvor (idžma) i naglašavaju ulogu osobnog istraživanja (idžtihad). Zbog naglašavanja subjektivnog naèela religioznog iskustva, šijiti su se dalje rašèlanjivali na pojedine sekte (duodecimiti, septimiti, ismailiti, karmati, muteziliti). Novije su sekte šijitskog ishoda ahmadizam i babizam. Èuvajuæi zajednièki dogmatski i bogoštovni okvir, sunizam se rašèlanjuje na pravne škole i derviške redove. Suniti tvore veæinu (90%) u islamu, šijiti manjinu (10%).
Za Muhamedova života (medinska država) islam se proširio èitavim Arabijskim poluotokom, bilo vojnim pobjedama, bilo taktiènim pridobivanjem beduinskih plemena. Za èetvorice prvih kalifa (632-661) vojnim osvajanjem se proširio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju, Zakavkazje, Egipat i sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661-750) i abasidskih (749-1258) kalifa osvojena je berberska Afrika i Španjolska, a na istoku dijelovi Indije i središnje Azije. Osmanlije su proširili islam u Maloj Aziji i po Balkanu. No islam se nije širio samo vojnim osvajanjem veæ i vjerovjesnièkim posredstvom trgovaca i sufijskih bratstava (derviški redovi). Trgovaèke karavane proširile su ga crnom Afrikom, a pomorski trgovci (VIII-XV. stoljeæe) jugoistoènom Azijom (Malezija, Indonezija, južni Filipini).
Suvremeni islamski svijet obuhvaæa pet kulturoloških zona: arapsku (arapske zemlje i narodi), tursku (Osmanlije, Azerbajdžanci, Turkmeni i dr.), iransko-indijsku (Iran, Afganistan, Pakistan, Bangladeš, muslimani u Indiji), malešku (Malezija i Indonezija) i crno-afrièku (Eritreja, Nigerija, Sudan i dr.) zonu. Na tom raznoliku supstratu islam je stoljeæima razvijao bogatu, raznoliku i u isto vrijeme jedinstvenu islamsku civilizaciju. U XIX. i XX. stoljeæu u islamskom svijetu dolazi do istovremene težnje prema panislamizmu (politièko, gospodarsko i duhovno jedinstvo islamskih zemalja i naroda) i prema nacionalizmu (stvaranje posebnih država na jeziènoj, kulturnoj i povijesnoj podlozi, s veæim ili manjim stupnjem svjetovnosti).
Islamsko društvo u XX. stoljeæu nije bilo imuno ni prema utjecaju socijalistièke i komunistièke ideologije. Osim toga, postoji težnja povratka izvorima islama i istovremeno nastojanje da se islam prilagodi modernom vremenu (reformizam). Broj muslimana danas je teško procijeniti zbog velika raspona u kojem se kreæu objavljene brojke (od 950 milijuna do 1,6 milijardi), no, smatra se da je brojka od 1,5 milijardi najbliža realnosti.Sto cini cetvrtinu svjetske populacije.Oko 30% muslimana svijeta zivi na indijskom potkontinentu,18% u arapskim zemljama,20% u podsaharskoj crnoj Africi,17% u jugoistocnoj Aziji prvenstveno u Indoneziji i Maleziji.Skoro 10% muslimana zivi u Kini i zemljama centralne Azije isto toliko u Iranu i Turskoj.U evropi zivi oko 40 miliona muslimana prvenstveno na Balkanu u evropskom dijelu Rusije i zemljama zapadne Evrope.
Toliko o ISLAMU
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#12
|
Īsziņu: 4160
08. Nov 2006. 13:17:11
|
J___U___D___A___I___Z___A___M
Jevrejska religija propoveda veru u jednog, bestelesnog i samo duhovnog boga, oca svih ljudi. Ovaj bog predstavlja sveukupnost moralnih savršenstava i od ljudi zahteva ljubav i pravednost. Ime ovog boga je Jahve (ili Jehova) i zbog svetosti ga nije dozvoljeno izgovarati. Jevrejska religioznost ispoljava se u poslušnosti prema “božanskom zakonu”.
Ovaj zakon sadržan je u Starom zavetu, odnosno u hebrejskojBibliji. Stari zavet je sintetizovan rukopis od 24 knjige, kanonizovan u Javneu oko 90. godine pre nove ere koji je nastajao skoro èitav milenijum. Pisan je na hebrejskom i delimièno na aramejskom jeziku. Govori o istoriji, idejnim i društvenim borbama jevrejskog naroda. Ujedno to je i zbirka verskih i pravnih propisa, kao i starih mitova koje su Jevreji preuzeli od drugih naroda istoka. Stari zavet deli se na tri osnovne grupe: (1) Zakon (hebrejski: Tora, sadrži tzv. Petoknjižje - Pet knjiga Mojsijevih: Knjigu postanja, Knjigu izlaska, Levitski zakonik, Knjigu brojeva i Ponovljeni zakon), (2) Proroci (sadrži: Prve proroke i Poslednje proroke), i (3) Spisi (Psalmi, Knjiga o Jovu, Prièe Solomonove, Prva i Druga knjiga dnevnika, Jezdrijina i Nemijina knjiga, Knjiga o Ruti, Pesma nad pesmama, Knjiga propovednika, Plaè Jeremijin, Knjiga proroka Danila). Mnogi istraživaèi smatraju da je Stari zavet prethodna faza u razvoju hrišæanske religije koja je izložena u Novom zavetu.
Pored Tore za verski život Jevreja posebno je važan Talmud (hebrejski: uèenje). Talmud je velika jevrejska zbirka posle-biblijskih tumaèenja Starog zaveta, obrednih pravila, pravnih propisa, prièa i izreka. Sastoji se iz dva dela: Mišina (tekst uèenja) i Gemara (objašnjenje uèenja). Postoje dva Talmuda: Jerusalimski talmud (prireðen oko 450. godine nove ere) i Vavilonski talmud (prireðen oko 500. godine).
Za ortodoksnog Jevrejina obavezan je i veliki broj obrednih propisa i propisa o èistoæi i ishrani.
Osnivaè jevrejske religije je Mojsije (hebrejski Moše, oko 1225 p.n.e.). Praktièno jedini izvor za upoznavanje Mojsijevog života, rada i uèenja je Biblija, odnosno Stari zavet. Mojsije je bio jevrejski voða i zakonodavac koji je Jevreje oslobodio egipatskog ropstva i na gori Sinaju dao im dve tablice-zakone koji su postali osnov jevrejske religije.
Mojsije zauzima prvo mesto meðu osnivaèima religija , pošto njemu u prilog ide hronološko prvenstvo: Zaratustra, Buda, Konfuèije, Isus i Muhamed pojavili su se tek mnogo vekova posle njega.
Prema Bibliji, Mojsije je èuvajuæi stoku na božijoj planini Hereb video u žbunu boga (Jehovu) koji mu je dao moæ da vrši èudesna dela i poverio mu misiju - da se vrati svojim plemenima i oslobodi ih od ropstva.
Sinagoga (grèki: skupština, okupljanje) je zgrada u kojoj se obavljaju verske aktivnosti u jevrejstvu.
Rabin (hebrejski: moj uèitelj) je jevrejski sveštenik, poglavar verske opštine. Status rabina stièe se dugogodišnjim izuèavanjem Biblije i Talmuda.
Rasprostranjenost
Prema podacima iz 1991. godine u svetu ima 17.865.000 pripadnika jevrejske religije. Država Jevreja je Izrael.
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#13
|
Īsziņu: 4160
09. Nov 2006. 19:53:31
|
Religija je društvena pojava koja podleže odreðenim zakonima nastajanja, razvoja i nestajanja.
Religiju možemo definisati i kao duhovnu povezanost jedne grupe ljudi sa nekim višim, svetim biæem, odnosno Bogom. Bog (na sanskritskom “gospodar hleba”) je ljudska zamisao o nekoj natprirodnoj, onostranoj sili.
I sama reè religija vodi poreklo od latinske reèi “religare” što znaèi ponovo svezati, prepovezati.
Dakle, religija je oblik društvene svesti u kome se prirodne i društvene sile prikazuju kao natprirodne, nezavisne od èoveka, prirode i istorije. Svaka religija podrazumeva više ili manje jednostavno uèenje koje se odnosi na suštinu, svrhu i poreklo svega postojeæeg. Takoðe, svaka religija podrazumeva odreðene oblike verskih zajednica, kao i odreðene obrede, ritualne radnje koje se obavljaju na posveæenim mestima, odnosno u odreðenim institucijama (crkve, džamije, sinagoge, hramovi...).
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#14
|
Īsziņu: 4160
09. Nov 2006. 19:56:20
|
_TEORIJE RELIGIJE_
Postoje 3 osnovne grupe teorija religije.
Prema prvoj, religija je izum jedne (obièno vladajuæe odnosno privilegovane) grupe ljudi kao sredstvo zaštite privilegija iste te grupe ljudi.
Prema drugoj grupi teorija, religija je trajna egzistencijalna karakteristika ljudskog biæa.
Prema treæoj grupi teorija, religija je samo ljudska sklonost ka sujeverju proizašla iz nedovoljnog poznavanja prave prirode stvari.
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
|
SANYA
|
#15
|
Īsziņu: 4160
09. Nov 2006. 20:20:28
|
Prvi oblici religije javljaju se još u prvobitnoj ljudskoj zajednici kao posledica èovekovog uviðanja da se mnoge stvari u prirodi dešavju i bez njegove volje i da on na te pojave ne može da utièe niti da ih kontroliše ma koliko se trudio.
Takve pojave su na primer suše, poplave, munje, gromovi i slièno. Tako je èovek došao na ideju o postojanju viših sila. Tako su u èovekovom umu nastali prvi oblici “bogova” koji su simbolizovali jedinstvene moæi koje suvereno vladaju èovekovim postojanjem. Èovek je nastojao da ove više sile umilostivi molitvama i žrtvovanjem.
-----------------
(¨`•.•´¨) Always
`•.¸(¨`•.•´¨) Keep
(¨`•.•´¨)¸.•´ Smiling!
`•.¸.•´
|
|
| Lappuses: [1] 2 3 4 . . . 13 Nākamais |
|
Jums nav pietiekamu privilēģiju atbilžu rakstībai uz foruma!
|
