u raskrinkavanju, mi naucnici smo jaci od vernika. mi trazimo dokaz a vi samo da verujete.

Èovjek je po svojoj naravi religiozno biæe. On se ne može pomiriti s mišlju da smræu sve završava. U dubinama svoga biæa on èezne za vjeènim životom, duboko u svom srcu vjeruje da æe i nakon smrti živjeti. Sve religije govore o zagrobnom životu. Hinduizam, budizama kao i mnoge vjerske sljedbe u ambijentu New age-a vjeruju u reinkarnaciju, a Kršæanstvo vjeruje u uskrsnuæe tijela i život vjeèni.

Da li je tema o reinkarnaciji još uvijek aktualna?

Prema nekim istraživanjima, danas veæ jedna èetvrtina “kršæanske” Europe vjeruje u reinkarnaciju. A što se tièe želja, zanimljivi su rezultati dobiveni od naših susjeda Talijana. Na pitanje: “Biste li nakon smrti više voljeli otiæi u raj ili se ponovno roditi, odnosno reinkarnirati na ovu zemlju?”, Talijani su odgovorili slijedeæe: 38,1% odluèilo se za odlazak u raj, a èak 61,9% bilo je onih koji bi se radije reinkarnirali.

Koji su razlozi da ljudi na Zapadu sve više prihvaæaju reinkarnaciju?
1) Ljudima se život ovdje na zemlji èini prekratak pa ga nastoje produžiti teorijom reinkarnacije.
2) Pojedini prihvaæaju reinkarnaciju nakon što su proživjeli neke doživljaje koji su ih uvjerili da su veæ negdje (u navodnim prošlim životima) proživjeli odreðena iskustva.
3) Neki smatraju da je reinkarnacija potrebna kako bi se zadovoljila pravda; neprihvatljivo je naime, da neki stalno budu zdravi, uspješni, bogati, a drugi bolesni, siromašni, jadni. Reinkarnacija bi navodno ispravila ovu nepravdu tako što bi se oni bogataši reinkarnirali u siromahe, a ovi u bogataše, zdravi u bolesne i slièno.
4) U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve više osvaja Zapad, stoji sve veæi utjecaj Istoka. Veæ sada je 4,5 milijarde ljudi u Aziji naspram 900 milijuna u Europi. Prema nekim futurolozima poveæat æe se privlaènost hinduizma i budizma koji propovijedaju reinkarnaciju kao put èišæenja duše.
U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve više osvaja Zapad, stoji sve veæi utjecaj Istoka, odnosno vjerskih sljedbi koje odatle dolaze.
Što je reinkarnacija i da li se ona jednako shvaæa na Istoku i Zapadu?
Reinkarnacija je vjerovanje prema kojemu se duša u svakom slijedeæem životu navodno reinkarnira, tj. opet utjelovljuje u neko smrtno ljudsko tijelo sve dok ne postigne svoje savršenstvo, odnosno dok ne postane duh komu više ne treba reinkarnacija, tj. dok ne uroni u božanski beskraj. Uz reinkarnaciju se spominje takoðer i pojam “metempsihoza” ili, hrvatski reèeno, seljenje duša. Prema tom vjerovanju duša se, osim u ljudsko tijelo, može, a ovisno o zakonu karme, ponekad i mora utjeloviti takoðer i u neku životinju ili biljku, pa i u neživu tvar. Što se tièe samog shvaæanja reinkarnacije, treba reæi da se u razlièitim kulturama, ona razlièito i tumaèi. Na Istoku je reinkarnacija shvaæena kao nužno zlo, nešto èega se treba što prije osloboditi, dok je ona na Zapadu shvaæena kao nada, kao put progresivnog samo-otkupljenja, kao šansa da se još jednom živi.

Što pojedine religije vjeruju o životu nakon smrti?
Hinduizam, Budizam - vjeruju u reinkarnaciju. Nakon bezbrojnih reinkarnacija duša se posve oèisti i izgubi se u Bogu (Hinduizam), ili se izgubi u Nirvani (Budizam).
Kršæanstvo vjeruje u uskrsnuæe tijela i život vjeèni. Nakon smrti èovjek ostaje osobno duhovno-tjelesno biæe koje uživa božanski život, ali se ne gubi u Bogu.
Islam - takoðer vjeruje u zagrobni život...
Što zakon karme odreðuje?
Karma ili karman je nagonska sila koja vraæa dušu opet i opet u ljudsko raðanje u evolutivnom ciklusu transmigracije, koji se zove samsara. Prema Bhagavad-giti, karma je djelovanje koje uzrokuje razvoj materi-jalnih tijela živih biæa. Zakon karme je neumoljiv. On kaže da svako djelo nosi sa sobom nužnu posljedicu i duša je mora na sebi iskusiti. Što tko sije, to æe i žeti. Karma je takoðer moralna dužnost ili obveza nastala od djela koja je netko poèinio u jednom životu. Kad se sve zemaljske karme razriješe duša se oslobaða od ponovnih raðanja. To je cilj svih Hindusa.
Karma je uzrok reinkarnacije. Odnosi se na 1) bilo koji èin ili djelo; 2) princip uzroka i posljedice; 3) posljedica ili “plod akcije”, ono što se prije ili kasnije vraæa onome koji je to uèinio. Ono što sijemo to æemo i žeti u ovom ili u buduæim životima.
Karma je trostruka: sanchita, prarabdha i kriyamana.
Sanchita karma: “Nagomilana djela”. Suma svih karma ovog i prošlih života.
Prarabdha karma: “Zapoèeta djela, stavljena u pokrket”. To je dio sanchita karme koji donosi plod i oblikuje dogaðaje i uvjete postojeæeg, trenutnog života.
Kriyamana karma: karma koja se stvara i dodaje sanchita karmi u ovom životu neèijim mislima, rijeèima i djelima, ili u nutarnjim svjetovima izmeðu života.
Prema reinkarnacijskom vjerovanju nakon smrti èovjek nastavlja egzistirati u nevidljivim svjetovima, ubiruæi dobru ili lošu žetvu svojih zemaljskih djela sve dok ne doðe vrijeme za drugo fizièko roðenje. Koliko ima tih fizièkih roðenja i što može uèiniti èovjek da ih se što prije oslobodi?

Prema nekim autorima, tih raðanja ima na milijarde. Neke karme mogu biti razriješene samo u fizièkom svijetu i u ljudskom tijelu, zato osoba mora uæi u drugo fizièko tijelo da nastavi evoluciju. Èovjek, sa svoje strane može ubrzati svoju evoluciju i tako iskoèiti iz prisilnog kruga raðanja. To se postiže ispravnim življenjem, strogim pokornièkim životom, savjesnim vršenjem svojih dužnosti, a u zadnje vrijeme, najvjerojatnije pod utjecajem kršæanstva, sve više se naglašava važnost opæih vrijednosti kao što su istinoljubivost, dobrota, ljubav i spremnost da se umanji neèija patnja. Prema nauku Bude, želja je ono što povezuje èovjeka s ciklusom ponovnog raðanja; zato je cilj èovjekove egzistencije, prema budizmu, nirvana, tj. stanje blaženstva u koje se stiže kad nestanu sve želje i kad karme više ne bude.

Može se zakljuèiti da se prema reinkarnacijskom vjerovanju èovjek sam spašava. Koja je uloga Boga u hinduistièkom, a koja u kršæanskom vjerovanju što se tièe spasenja?
Za razliku od reinkarnacijskog vjerovanja prema kojemu se èovjek sam spašava pokoravajuæi se neumoljivom zakonu karme, tj. iskupljujuæi se mnogobrojnim reinkarnacijama od nakupljenih posljedica svojih loših djela, kršæansko vjerovanje uèi da je èovjeku osloboðenje od grijeha, a time i definitivno spasenje ponuðeno i darovano u Isusu Kristu, koji je “radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa”, utjelovio se, umro i uskrsnuo. Bog kojeg je Isus Krist navijestio svijetu, jest Bog koji spašava, Bog bogat milosrðem. Biblija daje do znanja da je kljuèna rijeè èitave povijesti spasenja Božje milosrðe. U hinduistièkom konceptu spasenja, Bog izgleda kao nemoæni promatraè pred neumoljivim zakonom karme koji odreðuje èovjekovu sudbinu. Nasuprot tome, židovsko-kršæanska tradicija vjeruje u Boga koji “uživa u pomilovanju”. Prorok Mihej kaže: “Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje”. Bog u kojeg mi kršæani zajedno sa Židovima vjerujemo jest Bog koji “ne postupa s nama po grijesima našim”, kao što to lijepo kaže 103. Psalam.

Vrhunac Božje dobrote i èovjekoljubivosti ostvaren je u osobi Isusa Krista. On je naviješteni Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Može li se reæi da je Isus na se uzeo našu karmu, odnosno karmu èitavog svijeta?

Može se tako reæi. U Isusu Kristu mi imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti, kako kaže sv. Pavao u poslanici Efežanima. Kršæani vjeruju da je Isus Krist definitivno razbio neumoljivi zakon karme koji je tražio mnogo-brojne reinkarnacije. Uzimajuæi na se sve grijehe svijeta i umiruæi dobrovoljno na križu bez rijeèi prosvjeda, štoviše, opraštajuæi svojim ubojicama, Isus je slomio prokletstvo neumo-ljivosti kazne koju smo svojim djelima, hinduisti bi rekli, svojom karmom, zaslužili i na taj naèin Isus nam je omoguæio put u vjeèni život bez potrebe vraæanja u nove cikluse raðanja i umiranja. Evanðelisti navode Isusove rijeèi kako se njegova krv “prolijeva za oproštenje grijeha”.

Po èemu kršæani mogu biti sigurni da su im grijesi oprošteni?
Kršæani vjeruju u istinitost Isusovih rijeèi koje je rekao svojim uèenicima nakon uskrsnuæa, a zapisao ih je sveti Ivan u 20. Poglavlju svoga Evanðelja. Isus je izrièito rekao: “Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im”. A sveæenici ne smiju nikome zadržati grijehe koji se za njih iskreno kaju. Sveti Pavao u slikovitom izražavanju o ovoj temi lijepo kaže kako je Bog zadužnicu naših grijeha prikovao na križ Isusov tako da njegova krv mogne izbrisati sve naše opaèine. Kako je to lijepa slika i spasonosna istina za one koji vjeruju u Isusa kao Sina Božjega.

U razgovoru s Nikodemom Isus govori kako se èovjek mora ponovno roditi, a i reinkarnacijsko vjerovanje traži mnogobrojna raðanja. U èemu je onda razlika izmeðu hinduistièkog i kršæanskog vjerovanja?
Zastupnici reinkarnacije govore o nužnosti novih raðanja koja se dogaðaju silom neumoljivog zakona karme, dakle bez èovjekove slobodne volje, dok Isus govori o potrebi novog roðenja koje se mora dogoditi za vrijeme ovozemaljskog èovjekova života, dakle, svjesno, slobodno i iz ljubavi. “Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstvo Božje”, kaže Isus Nikodemu.
To raðanje odozgo, prema Isusovim rijeèima, dogaða se “raðanjem od vode i Duha Svetoga”, za što je potrebno svjesno opredjeljenje za Isusa i vjera da je on Spasitelj svijeta. Tko vjeruje u njega, tome se ne sudi, objašnjava Isus Nikodemu. Tko vjeruje u Isusa Krista taj se ne mora reinkarnirati; kao što mu se nema više zašto suditi, tako nema više ni razloga da se mora ponovno inkarnirati.
Isus nas je oslobodio od svih grijeha, odnosno nakupljene karme. Èemu onda èistilište, zar se time ne vraæamo na hinduistièku koncepciju da se èovjek opet mora sam spašavati?
Isus Krist nas je oslobodio grijeha kad ih je na se uzeo. Meðutim, kršæansko osloboðenje ne dogaða se magijski, bez èovjekove suradnje, nego njegovim aktivnim sudjelovanjem, prije svega njegovom vjerom, sakramentima i životom koji je u skladu s Evanðeljem. Buduæi da u Kraljevstvo Božje ne može uæi ni trun egoizma, oni koji na ovom svijetu nisu postigli potrebnu slobodu i èistoæu duše, moraju nakon smrti proæi kroz èistilište da bi se oslobodili od svakog robovanja i neuredne navezanosti, moraju postiæi savršenu slobodu i èistoæu srca kako bi mogli podnijeti radost neba i intenzitet Božje ljubavi. Za kršæane je èistilište proces koji vodi konaènom dostignuæu onoga što se u njemu veæ dogodilo na krštenju, a to je identifikacija s Kristom. Sve dok ta identifikacija s Kristom ne dostigne svoj vrhunac, vatra Božje ljubavi uklanja sve ostatke sebiènosti.
Koje su dodirne toèke izmeðu reinkarnacijskog (hinduistièkog) i kršæanskog vjerovanja, ako ih ima.

Sigurno da ih ima. Kao prvo, i moralni zakon karme kao i kršæansko oproštenje potvrðuju duboko ljudsko uvjerenje da život ne završava definitivno u èasu smrti. U èovjeku postoji duša kao duhovni princip kojim on nadživljuje udarac smrti. Dodirna je toèka takoðer vjera u odnos izmeðu živih i mrtvih. Tibetanska knjiga mrtvih naglašava važnost pomoæi koju živi mogu dati mrtvima u sudbonosnom razdoblju od 49 dana nakon smrti, dok se duša ponovno ne inkarnira u neko novo živo biæe. Kršæani pak vjeruju kako njihova molitva i žrtva pomaže dušama u èistilištu da što prije uðu u nebesku slavu. Treæa je zajednièka toèka produbljenje smisla života. Kršæanstvo, kao i istoène religije koje nauèavaju reinkarnaciju traže od èovjeka da osmisli svoj život, da otkrije i živi istinske vrijednosti: ljubav, služenje, iskrenu pobožnost itd. Zajednièka oznaka kršæanskog i reinkarnacijskog stava jest takoðer vjerovanje da svaki naš èin povlaèi za sobom posljedicu s kojom æe se osoba prije ili kasnije morati opet susresti. “Što tko sije, to æe i žeti”. Ova poslovièna izreka svetog Pavla, sadržana je u samoj biti neumoljivog zakona karme. Konaèno, zajednièka je toèka ovih vjerovanja dubinska èovjekova težnja i potreba da se vrati Bogu, da se s Njime vjeèno sjedini.

Konaèni cilj za koji je èovjek stvoren, a to je sjedinjenje s Bogom, isti je u kršæanstvu i u hinduizmu, a da li se putovi u ostvarenju tog cilja bitno razlikuju u kršæanstvu i reinkarnacijskom vjerovanju?

Cilj je slièan, ali ne posve isti. Kršæani vjeruju da i u sjedinjenju s Bogom zadržavaju svoju individualnost, dok hinduizam nauèava da se ljudska duša gubi u Bogu. Naèin ostvarenja ciljeva nije isti u kršæanstvu i hinduizmu. Prema neumoljivom zakonu karme, osoba se mora toliko puta reinkarnirati dok ne razriješi svu nakupljenu karmu, odnosno dok se tako sama ne iskupi za svoje grijehe. Spasenje je u toj perspektivi vlastiti èin. Neznanje i nerazumne, a prema budizmu, bilo kakve, pa tako i one dobre želje, jesu razlog ili uzrok skupljanja karme koje se onda osoba mora osloboditi mnogobrojnim reinkarnacijama.
Nasuprot takvom vjerovanju, kršæanska se poruka predstavlja kao Radosna vijest. U kršæanskoj perspektivi, osloboðenje od grijeha i konaèno spasenje èovjeku je ponuðeno i darovano od Boga u Isusu Kristu. Bog je dakle onaj koji spašava èovjeka. Ponudu Božjeg spasenja èovjek prihvaæa u vjeri, koja postaje djelotvorna po djelima ljubavi koja služi. Nismo spašeni zakonom karme, nego milošæu.

Koliko pojam ili slika Boga utjeèe na spomenuta dva naèina spasenja?

Puno toga postaje jasnije kad se upozna u kakvog Boga vjeruju kršæani, a u kakvog hinduisti ili pak poklonici New age-a i raznih sljedbi koje prihvaæaju reinkarnaciju kao put osloboðenja duše. Dok hinduizam i budizam, kao i velikim dijelom nova religioznost New age-a idu prema neosobnom bogu, koji je u hinduizmu Brahman, u budizmu jedno Ništa, a u New age-u svemoæna kozmièka energija, Biblija odbacuje takav put. Biblijski Bog ima smisla samo ukoliko je ljubav, a to znaèi ukoliko je osobno biæe. Kao takav, osobno biæe koje ljubi, Bog i oprašta. Tamo gdje hinduizam nauèava kaznenu dužnost nove reinkarnacije, Isus otkriva da njegov Otac, osobni Bog, zove svakog èovjeka da besplatno i definitivno uðe u njegov Život. Radi se o èinu neshvatljive, ako smijemo reæi, lude ljubavi Božje za èovjeka, ljubavi Onoga koji se definira kao Nježnost sama i milosrðe.

Èesto se èuje od pripadnika novih religijskih pokreta i sljedbi, pa èak i od samih kršæana, da je moguæe ostati kršæanin, vjerovati u uskrsnuæe i u reinkarnaciju. Što treba o tome mislite?
Istina, takva se ideja širi i u ovom našem podneblju. Meðutim ona je neprihvatljiva. Reinkarnacija je bila poznata u ambijentu u kojem se pojavilo kršæanstvo, ali ta ideja nije prihvaæena. Odbacivanje ideje reinkarna-cije bilo je oèito, jednoznaèno i stalno bez sjene nekog kompromisa. Ona se jednostavno ne može uklopiti u osnovnu istinu kršæanske vjere koja naviješta jedinstve-nost i jedincatost Kristove otkupiteljske žrtve koja dovršuje, zamjenjuje i nadilazi sve druge žrtve, pa tako i one koje je tražio neumoljivi zakon karme. Ono što Isusovu žrtvu èini jedinstvenom i daje joj vrijednost otkupiteljske zadovoljštine za sve ljude jest èinjenica koju kršæani prihvaæaju kao istinu vjere, da je on Sin Božji i da nas je ljubio do kraja. “Prisutnost u Kristu božanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaæa sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega èovjeèanstva, èini moguæom njegovu otkupiteljsku žrtvu za sve”, kaže najnoviji Katekizam Katolièke Crkve. Isti Katekizam kaže nadalje: kad završi “jedini tijek našeg zemaljskog života” više se neæemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Heb 9,27). Poslije smrti nema “ponovnog raðanja” ili reinkarnacije /KKC, 1013/.
Je li naš život ponovljiv?
Teorija reinkarnacije se ne pojavljuje u Vedama. To ostaje veliki problem indijske filozofije.
Rigveda: (1200 god. prije Krista) govori o smrti i besmrtnosti, više nego o ponovnom roðenju. Na razne naèine se govori o smrti i sudbini nakon smrti, nešto slièno novom roðenju, ali nijedan od tekstova ne govori izrièito da se mrtav èovjek mora ponovno roditi na zemlji u bilo kojoj formi.
Brahmana Veda (900 god. pr. Krista) ne sadržava nauk o transmigraciji. Ono èega se boji nije život, nego smrt, toènije smrt koja bi se ponavljala.
Upanišade: Tu se nalazi izrièiti tekst o transmi-graciji duše. Kako èovjek djeluje, kako se ponaša tako se ponovno raða. Postoje dva puta: put bogova i oèeva. Put bogova je meditirati i prakticirati askezu, taj put vodi oslobaðanju duše i sjedinjenju s Brahmanom. Put oèeva vodi ponovnoj reinkarnaciji.
Uloga sudbine u roðenju: Roðenje djeteta je obilježeno karmom jive i roditelja , ali i drugih èimbenika meðu kojima važnu ulogu ima sudbina.
Hinduizam predlaže razlièite putove (yoga ili marga) kojima netko može postiæi duhovno savršenstvo i konaèno vjeèno spasenje duše: put djelovanja (karma-yoga), put pobožnosti iz ljubavi prema Bogu i odricanje (bhaktimarga), put koncentracije (raja yoga)i put duhovnog znanja (jnana-marga). Tako se postiže nedualnost Atmana i Brahmana (Apsolutnog).
Eshatologija: Kakvo je stanje osloboðene duše? Prema Advaita Vedanta, individualna duša (atman) gubi svoju lažnu individualnost ostvarujuæi svoj identitet s Brahmanom: “Ja sam Brahman” (Aham Brahmasmi). To je stanje vrhunskog blaženstva, sreæe i èiste egzistencije.
Za Nyaya Vaisesehika i Mimamsa škole, osloboðe-na duša egzistira osloboðena svakog ugodnog ili bolnog iskustva, ona nema niti sreæe ni svjesnosti. Prema Samk-hya Yogi, osloboðena duša egzistira u osamljenom stanju mirnoæe, doživljava intimnu narav kao èisti duh bez da ima bilo kakav odnos s materijom.
Neke pak sekte (Vishnuism, Sivaism, Shaktism) drže da osloboðena duša zadržava osobni identitet i uživa blaženo gledanje i zajedništvo s Bogom.
Zapadni model reinkarnacije:
Reinkarnacija je na Zapadu uvedena pod utjecajem Teozofskog društva i spiritistièkih i okultistièkih krugova. Nastao je tako jedan sinkretizam stran izvornom indijskom odnosno hinduistièkom nauku. Širi se preko pokreta New age.
Što se sije, to æe se i žeti, nema oproštenja ni milosrða.
Razne reinkarnacije se dogaðaju prema procesu stalnog napredovanja: ne vraæa se nikada na niži stupanj razvoja. Reinkarnacija je sredstvo ostvarenja sebe i spasenja, gdje smo mi jedini èimbenici spasenja.
Nastoji se znanstveno obrazložiti i dokazati parapsihološkim pojavama, spiritistièkim seansama.
“U èamcu reinkarnacije ne uzima se ozbiljno ni život ni smrt. Život je igra koja se može proigrati i uvijek iznova u drugom obliku ponoviti. Smrt je postaja na kojoj kormilar, duša, mijenja èamac, prelazi iz jednog tijela u drugo. Na cilj ne stiže cjelovit èovjek, nego samo dio njega, duša bez tijela, bez vlastitog identiteta i vlastite osobnosti. Nirvana je gubitak individualnosti.
Iz broda uskrsnuæa drukèije se gleda na život, na smrt i na cilj prema kojem se jedri. Život je dar i zada-tak, vrijeme milosti i milosrða Božjeg koje nam Bog u svojoj dobroti daje da ga ostvarimo prema njegovu nau-mu i tako odredimo svoju konaènu sudbinu. Ovozemni život uzima se samo onda ozbiljno i odgovorno ako se zna da je neponovljiv i da se u njemu odluèuje o našoj vjeènoj sudbini”.
Mogu se razumjeti ljudi koji su prije Isusova do-laska na Zemlju, tražeæi naèin razrješenja svoje krivnje, došli do reinkarnacije i prihvatili je kao njima do tada najprihvatljivije rješenje. Meðutim, teško je razumjeti prihvaæanje reinkarnacije od strane kršæana danas kad im je oproštenje grijeha besplatno ponuðeno u Kristu Isusu, treba ga samo u vjeri prihvatiti. Reinkarnacija ne uzima ozbiljno jedincatost èovjeka. Uskrsnuæe poštuje èovjeka i promièe njegovu jedinstvenost i neponov-ljivost. Uskrsnuæe je radikalan Božji zahvat u vrijeme i povijest. Uskrsnuæe daje doživljaj slobode te ispunjava najdublju težnju èovjekova srca. Uskrsnuæe je radikalna negacija karme kao vjeènog kruga uzroka i posljedica. Uskrsnuæe je pobjeda života nad smræu. Uskrsnuæe je najbolja i najljepša buduænost èovjeka.