U letnjoj kisi bosonog hodam, tople mi kapi klize niz lice, kako mi fale radosti decije kako mi fale neke sitnice. A tako malo fali za osmeh, spokoj i srecu ranjene duse, to nesto malo stalno nam kradu, stalno ga lome, stalno ga ruse. U vlaznom oku zasija suza, niz lice krenu gorcina duse, u uglu usana poznati ukus kada ti snove na javi ruse. Kada te lome...i reci bole... a svaka nada neuspeh zove. Stanite oblaci tu iznad mene, jos malo kiso sakrij mi tugu, zastani sunce oblak ne juri, znam posle kise videcu dugu. Al’ ja je zelim ociju bistrih, da gledam...vidim...da joj se divim. Operi kiso ukus gorcine, mozda i bez nje umem da zivim.
D.TIMIC |